Devetog veljače ove godine proširila se vijest o smrti Roberta Badintera. Taj francuski pravnik, koji je u dugoj karijeri prošao brojne istaknute dužnosti, od odvjetništva, preko akademije, do politike te funkcije predsjednika francuskog Ustavnog vijeća, ipak je za Hrvatsku najvažniji i najpoznatiji kao predsjednik Arbitražne komisije (povjerenstva) Mirovne konferencije o Jugoslaviji. Prilika je to da se prisjetimo jednog od temeljnih načela koje je, u provedbi prava naroda na samoodređenje u procesu raspada SFR Jugoslavije, uvelike zahvaljujući čvrsto oblikovanim stavovima Arbitražne komisije utemeljenima na međunarodnome pravu, odredilo granice novonastalih država, pa tako i Republike Hrvatske. Poznato pod latinskom sintagmom uti possidetis iuris ovo načelo mnogo je starije i u međunarodnom pravu primjenjivano na brojne situacije nastanka novih država.
Kao što je to slučaj i s brojnim drugim institutima i načelima međunarodnoga ali i drugih grana prava, korijeni načela uti possidetis iuris nalaze se u rimskom privatnom pravu. Naime, u pretorskom je pravu postojalo načelo skraćeno poznato kao „uti possidetis, ita possideatis“ (u slobodnom prijevodu: „kako posjeduješ, tako posjeduj“). Ono je, pretočeno u interdikt, u osnovi omogućavalo posjedniku da uživa posjed neometano od eventualnih zahvata protivnika takvog posjeda, sve dok se ne odluči o vlasništvu nad predmetom posjeda. U međunarodnom pravu, to je načelo primijenjeno na granice državnoga područja. Problem datira u začetke procesa dekolonizacije u Latinskoj Americi. Bivše kolonije koje su, jedna za drugom, stjecale neovisnost tijekom devetnaestoga stoljeća, našle su se u situaciji dvojbe oko granica. Pitanje je bilo: koje granice trebaju postati granice između država, posebno ako su one ranije bile pod suverenošću iste kolonijalne vlasti? Odgovor je pronađen u primjeni načela uti possidetis na način da su dotadašnje administrativne granice koje su postojale između kolonija, pretvorene u državne granice. Određene su i referentne godine, i to 1810. za Južnu Ameriku te 1821. za Srednju Ameriku. Stanje administrativnih granica tih godina poslužilo je za granice novonastalih neovisnih država.
Sljedeći važan trenutak u primjeni načela uti possidetis također se veže uz dekolonizaciju, no ne u Americi, već u Africi. Po završetku Drugoga svjetskog rata u međunarodnoj zajednici učvršćuje se potpora procesu dekolonizacije te u relativno kratkom roku velik broj dotadašnjih kolonija na afričkom kontinentu stječe neovisnost. Kako su kolonijalne metropole u Africi povlačile administrativne granice između kolonija potpuno zanemarujući etničke, jezične i druge razlike između afričkih naroda koji su nastanjivali ta područja, postojala je velika opasnost da će se proces dekolonizacije izvrnuti u niz oružanih sukoba kojima će se granice željeti prekrojiti kako bi slijedile te odrednice. Svjesne tog problema koji na kraju ipak neće biti u potpunosti izbjegnut, same su države Afrike pribjegle načelu uti possidetis, koristeći ga kao pravni temelj i argument za opravdanje pretvaranja administrativnih granica, ma kako arbitrarne bile, u državne granice novonastalih neovisnih država, a sve u cilju izbjegavanja oružanih sukoba. Taj stav, čija je provedba ipak pokatkad zapinjala na terenu, proizvodeći tragične posljedice za ionako krhke novonastale neovisne države, potvrdio je i Međunarodni sud. U danas vrlo poznatoj presudi u sporu između Burkine Faso i Malija Međunarodni je sud načelo uti possidetis proglasio „općim načelom“ koje nije ograničeno u primjeni na jednu regiju ili geografsku cjelinu (misleći na Latinsku Ameriku, gdje je ranije ekstenzivno korišteno), već je to pravilo običajnog međunarodnog prava. Kao takvo ga treba primjenjivati u svim situacijama stjecanja neovisnosti te nastanka novonastalih neovisnih država. Ipak, u ovom je sporu Međunarodni sud još uvijek bio suočen s predmetom koji je proizlazio iz procesa dekolonizacije. Ostalo je, stoga, pitanje i dvojba o primjeni načela uti possidetis iuris na granice država izvan dekolonizacijskog konteksta. I upravo je to pitanje razriješila Arbitražna komisija koja se po imenu svog predsjednika često naziva i Badinterovom.
Unatoč imenu koje može zavarati, Arbitražna komisija nikada se nije bavila arbitražom kao suđenjem i tako rješavala sporove između država. Umjesto toga, komisija je djelovala savjetodavno, izdajući niz mišljenja koja su oblikovala pravni okvir, međunarodnopravnu podlogu nastojanjima Mirovne konferencije u ozračju raspada SFR Jugoslavije i oružanog sukoba koji se u njoj rasplamsao. Već u Mišljenju br. 1 Komisija je utvrdila kako je SFR Jugoslavija „u procesu raspada“. U Mišljenju br. 2 Komisija prvi put spominje načelo uti possidetis juris. Međutim, za konkretne implikacije primjene tog načela na kontekst raspada SFR Jugoslavije najvažnije je Mišljenje br. 3 Komisije koje nosi nadnevak 11. siječnja 1992. U njemu je Komisija nedvojbeno utvrdila kako „bez obzira na okolnosti, pravo na samoodređenje ne smije uključivati promjene postojećih granica (uti possidetis iuris), osim u slučaju da same države ne odluče drukčije“. Dakle, Komisija je na dvojbu o tome primjenjuje li se ovo načelo na granice novonastalih neovisnih država u procesu raspada SFR Jugoslavije odgovorila afirmativno. Iako je taj stav naišao i na pojedine kritike u pravnoj književnosti, Konferencija o Jugoslaviji, sama Komisija, ali i Hrvatska i Slovenija koje su u vrijeme donošenja Mišljenja br. 3 već neovisne, osigurale su poštovanje tog stava. Stoga je i načelo uti possidetis iuris primijenjeno na granice te su administrativne granice bivših socijalističkih republika postale državne granice između novih država.
Još nešto. Načelo uti possidetis redovito se navodi uz kvalifikaciju iuris, dakle uti possidetis iuris. To nije slučajno. Na prvi pogled bi se moglo činiti kako se time naglašava pravni temelj posjeda, dakle da načelo uti possidetis inzistira na određivanju granica sukladno najjačem pravnom temelju koji ima neka od novonastalih neovisnih država. Tome, ipak, kako je Međunarodni sud naglasio u već spomenutoj presudi u sporu između Burkine Faso i Malija, nije baš tako. Naime, ključan trenutak za određivanje granica sukladno ovom načelu je trenutak stjecanja neovisnosti. Administrativne granice u tom trenutku (koje su uglavnom određivane u skladu s nekim pravnim poretkom, no to je u pravilu poredak kolonijalne metropole ili središnje vlade, u slučaju raspada države, te se zapravo najčešće svode na arbitrarne linije razgraničenja) postaju državnim granicama. Takav je stav, ipak, opravdan vrlo snažnim argumentom – to je jedini način da se spriječi izbijanje oružanih sukoba koji bi, izvjesno je, uslijedili u slučaju pozivanja na različite pravne naslove za koje bi novonastale neovisne države smatrale da im daju temelj za prekrajanje granica.
Načelo uti possidetis iuris u međunarodnom je pravu našlo primjenu kao pravilo koje treba poslužiti kao brana rasplamsavanju oružanih sukoba tijekom procesa nastanka novih država. U tom smislu, ono je u bitnome povezano s pravom naroda na samoodređenje. To temeljno, kolektivno ljudsko pravo koje je uvjet ostvarivanja svih ostalih individualnih prava čovjeka, u određenim slučajevima se ostvaruje upravo kroz nastanak novih država. Kako bi se u tom procesu spriječili oružani sukobi oko granica (ili kako bi se, kao u slučaju raspada SFR Jugoslavije, oblikovala osnova za uređenje odnosa po završetku sukoba) primjenjuje se načelo uti possidetis iuris.Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.
