Pravo na štrajk
Pojednostavljeno rečeno, štrajk predstavlja zaustavljanje rada uzrokovano “masovnim” odbijanjem zaposlenika da rade. Štrajk se obično odvija kao odgovor na pritužbe zaposlenika određene kompanije te su postali uobičajeni tijekom industrijske revolucije, kada je masovni rad postao važan u tvornicama, rudnicima i ostalim pogonima.
U većini su zemalja akcije štrajka brzo postale ilegalne, jer su vlasnici velikih tvornica imali daleko više moći od radnika. Ipak, većina zapadnih zemalja djelomično je legalizirala štrajk krajem 19. ili početkom 20. stoljeća.
Korištenje engleske riječi „štrajk“ za opisivanje radnog protesta prvi je put uočeno 1768. godine, kada su mornari, podržavajući demonstracije u Londonu, oštetili ili uklonili gornja jedra trgovačkih brodova u luci, oštetivši brodove. Službene publikacije, u to doba, obično su koristile neutralnije riječi „obustava“ ili „industrijski spor“, a samo iznimno riječ “štrajk.”
U radnim odnosima, prisutna je opće prihvaćena paradigma o nejednakosti pregovaračkih pozicija između poslodavca i radnika na tržištu rada. Stoga se ta neravnoteža nastojala kroz povijest kompenzirati priznavanjem prava radnika na udruživanje i kolektivno pregovaranje.
U suvremenim uvjetima gospodarskih kretanja u radnom odnosu u prvi plan izlaze suprotstavljeni zahtjevi poslodavaca (da se prilagode gospodarskim promjenama na tržištu proizvoda/usluga uz što manje troškove rada) i radnika (za sigurnošću zaposlenja, boljim uvjetima rada, većom plaćom i dr.), koji svoje interese nastoje postići kolektivnim pregovaranjem. No, u razdoblju globalne gospodarske krize kolektivno pregovaranje sve manje postiže svoju svrhu pa bilježimo sve češće različite oblike industrijskih akcija, u prvom redu štrajk.
Upravo štrajk, kao jedan od oblika industrijske akcije, trebao bi biti ultima ratio u ostvarivanju tih zahtjeva budući da za vrijeme štrajka mogu biti ugroženi, kako zajednički interesi obiju strana radnog odnosa, tako i trećih, korisnika njihovih proizvoda/usluga, a štoviše i opći nacionalni (državni) interes. Stoga se treba organizirati i provoditi prema pravilima utvrđenim nacionalnim poretkom.
Nacionalni pravni poreci, pa tako i onaj Republike Hrvatske, razgraničava pravom dopušten, organiziran i proveden štrajk od nezakonitog štrajka. No, odgovor na pitanje razgraničenja zakonitog od nezakonitog štrajka ne nalazimo samo u nacionalnoj regulativi, već i u međunarodnoj i regionalnoj, ali i doktrini te sudskoj praksi.
Članak 151. Ugovora o funkcioniranju Europske unije propisuje da Unija i države članice imaju za cilj promicanje zapošljavanja i poboljšanje uvjeta života i rada. Nadalje, članak 153. stavak 5. izričito isključuje pravo na štrajk iz odredbi nad kojima Unija ima nadležnost.
Ipak, štrajk je jedno od temeljnih sredstava dostupnih radnicima i njihovim organizacijama za promicanje njihovih vlastitih socijalnih i gospodarskih interesa. Štrajk je oblik kolektivne akcije u slučaju industrijskog spora i često se vidi kao posljednje utočište radničkih organizacija u potrazi za njihovim zahtjevima. Pravo na štrajk izričito je priznato u ustavima i zakonima velikog broja zemalja. Može imati različite oblike, od potpunog povlačenja radne snage na neodređeno vrijeme do ograničenijih oblika protesta.
U okviru međunarodne regulative pravo na sindikalne slobode i pravo na štrajk, kao temeljne slobode i prava čovjeka, zajamčeni su u međunarodnim aktima (ugovorima) o ljudskim pravima. Tako je prema Međunarodnom paktu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima čovjeka od 16. prosinca 1966. godine obveza država članica osigurati pravo na štrajk (pod uvjetom da se izvršava prema zakonom utvrđenim pretpostavkama određene zemlje).
Pravo na industrijske akcije, pa samim tim i na štrajk na međunarodnoj razini, priznato je u dvjema konvencijama Međunarodne organizacije rada (MOR), Konvenciji br. 87 o sindikalnim slobodama i zaštiti sindikalnih prava iz 1948. godine, kao i Konvenciji br. 98 o pravu na organiziranje i slobodno kolektivno pregovaranje iz 1949. godine. Međutim, navedene konvencije ne navode izrijekom pravo na štrajk.
Sloboda udruživanja i formiranje sindikata pripada prvoj generaciji ljudskih prava. Detaljnija regulacija sindikalnih prava, kao i pravo na bilo koji oblik štrajka, svrstavaju se u domenu druge generacije temeljnih ljudskih prava. Takva prava ne zahtijevaju nikakve specifične materijalne uvjete. Ona proizlaze iz prava udruživanja radnika u profesionalna udruženja i obavljanja aktivnosti (radnji) samostalno i bez odobrenja javnih vlasti. U Europskoj uniji je najvažnija sindikalna udruga ETUC (eng. European Trade Union Confederation – Europska konfederacija sindikata).
U sastavnicama Deklaracije o temeljnim načelima i pravima na radu donesene 1998. godine, Međunarodna organizacija rada uspostavila je četiri seta radničkih prava sadržanih u osam temeljnih konvencija MOR-a i proglasila ih „srcem radničkog standarda“. Ista su usko povezana s radničkim slobodama u pogledu zabrane dječjeg rada, diskriminacije u izvršavanju rada i samog procesa zaposlenja, prisilnog rada, kolektivnih pregovora, slobode u udruživanju zaposlenika i sl. S tim u vezi, svakako treba napomenuti da Europska socijalna povelja u članku 6. stavku 4. također zahtijeva od država stranaka da „priznaju pravo radnika i poslodavaca na kolektivne akcije, uključujući pravo na štrajk, koje podliježu obvezama koji proizlaze iz prethodnih sklopljenih kolektivnih ugovora“.
U području prava Europske unije Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prateći protokoli jamče slobodu udruživanja, kao i osnivanje sindikata i pristupanje istima radi zaštite interesa radnika.
Nadalje, Povelja o temeljnim pravima EU-a iz 2000. godine u čl. 28. uređuje pravo na kolektivno pregovaranje i industrijske akcije. Međutim, u Ugovoru o EU-u i Ugovoru o funkcioniranju EU-a, osnivačkim ugovorima Zajednice, odnosno Europske unije pitanje prava na štrajk isključeno je iz nadležnosti tijela EU-a. Potrebno je naglasiti da to ne znači kako je to pitanje (prava na štrajk) isključeno iz legislativne kompetencije Unije i iz nadležnosti Suda pravde Europske unije te Suda za ljudska prava Vijeća Europe.
Pitanja usko povezana s kolektivnim radnim sporovima uređena su i Socijalnom poveljom Zajednice donesenom 1989. godine. Povelja priznaje pravo pribjegavanja kolektivnoj akciji u situacijama kada postoje sukobi interesa, što uključuje i pravo na štrajk, uz ograničenja koja su predviđena u kolektivnom ugovoru i nacionalnim zakonima.
Zanimljivo je spomenuti da ukoliko se govori o štrajku kao najučestalijoj akciji u industriji npr., u Portugalu, Italiji, Švedskoj, Španjolskoj, Francuskoj i Grčkoj, štrajk posjeduje obilježje “prava radnika”, dok je isti, s druge strane, u Danskoj, Austriji ili Velikoj Britaniji tretiran kao “sloboda radnika”, što bi svakako mogli sagledavati kao „slabijeg“ intenziteta, ali i značaja.
Isto tako, pojedini pravni sustavi uopće ne predviđaju pravo na štrajk, niti granice njegove dopuštenosti, pa u tom slučaju odlučujuću ulogu igra judikatura. Drugim riječima, pravna osnova prava na štrajk može biti nacionalni ustav, legislativa, sudska praksa i/ili kolektivni ugovori.
U kontekstu zakonitosti štrajk je potrebno sagledati s aspekta prirode, pravnog karaktera i predmeta spora koji se štrajkom nastoji riješiti, zatim ovlasti organiziranja i provedbe štrajka, postupka organiziranja (najave štrajka, postupka mirenja, određivanja pravila o poslovima koji se ne smiju prekidati za vrijeme štrajka) te s obzirom na način njegove provedbe.
U nastavku članka daje se pregled pravnog okvira, odnosno odredbi Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14., 127/17., 98/19., dalje u tekstu: ZR), kojim je uređena materija organiziranja i provedbe štrajka u Republici Hrvatskoj.
Pravni okvir i zakonitost štrajka u Republici Hrvatskoj
Sindikati imaju pravo pozvati na štrajk i provesti ga u svrhu zaštite i promicanja gospodarskih i socijalnih interesa svojih članova te zbog neisplate plaće, dijela plaće, odnosno naknade plaće, ako nisu isplaćene do dana dospijeća.
Najviše štrajkova sindikati izvode tijekom kolektivnih pregovora kao krajnju soluciju. Cilj kolektivnog pregovaranja je da se poslodavac i sindikat dogovore o radnim uvjetima, plaćama i naknadama.
U samom sadržaju kolektivnog ugovora može biti uključena klauzula (ugovorna „klauzula o zabrani štrajka“) kojom se sindikatu zabranjuje štrajk. Povremeno se radnici odluče na štrajk bez sankcija sindikata, bilo zato što sindikat odbija odobriti takvu taktiku, ili zato što dotični radnici nisu članovi sindikata. Takvi se štrajkovi često opisuju kao neslužbeni. Štrajkovi bez formalnog odobrenja sindikata poznati su i kao “štrajkovi divljih mačaka”.
U većini pravnih poredaka određene su pretpostavke koje se moraju ostvariti da bi štrajk bio zakonit. Međutim, budući da je pravo na štrajk u uskoj vezi s kolektivnim pregovaranjem, različita rješenja mogu postojati u nacionalnim pravnim sustavima. Naime, ako je kolektivno pregovaranje u sferi heteronomne regulacije, onda će i pravo na štrajk, kao i granice njegove dopuštenosti biti dio korpusa istih pravnih pravila. No, ako se država ne miješa u regulaciju kolektivnog pregovaranja, nego je isto prepušteno autonomnom uređenju odnosnih socijalnih partnera, u tom slučaju pitanja vezana uz štrajk, u pravilu će također biti dijelom autonomnog izvora prava (kolektivnog ugovora).
Sukladno članku 205. ZR-a sindikati imaju pravo pozvati na štrajk i provesti ga u svrhu zaštite i promicanja gospodarskih i socijalnih interesa svojih članova te zbog neisplate plaće, dijela plaće, odnosno naknade plaće, ako nisu isplaćene do dana dospijeća.
U slučaju spora o sklapanju, izmjeni ili obnovi kolektivnog ugovora, pravo pozvati na štrajk i provesti ga imaju sindikati kojima je u skladu s posebnim propisom utvrđena reprezentativnost za kolektivno pregovaranje i sklapanje kolektivnog ugovora i koji su pregovarali o sklapanju kolektivnog ugovora.
Štrajk se mora najaviti poslodavcu, odnosno udruzi poslodavaca protiv koje je usmjeren, a štrajk solidarnosti poslodavcu kod kojeg se taj štrajk organizira.
Isto tako, štrajk se ne smije započeti prije okončanja postupka mirenja kada je takav postupak predviđen ZR-om, odnosno prije provođenja drugog postupka mirnog rješavanja spora o kojem su se stranke sporazumjele. Nadalje, štrajk solidarnosti se smije započeti bez provedbe postupka mirenja, ali ne prije isteka roka od dva dana od dana početka štrajka u čiju se potporu organizira.
U pismu kojim se najavljuje štrajk moraju se naznačiti razlozi za štrajk, mjesto, dan i vrijeme početka štrajka te način njegova provođenja.
ZR na općenit način određuje da sindikati imaju pravo pozvati na štrajk i provesti ga u svrhu zaštite i promicanja gospodarskih i socijalnih interesa svojih članova te zbog neisplate plaće, dijela plaće, odnosno naknade plaće, ako nisu isplaćene do dana dospijeća.
Pravo na štrajk u slučaju spora o sklapanju, izmjeni ili obnovi kolektivnog ugovora dopušta samo sindikatu koji ima reprezentativnost. Nadalje, dopušta se štrajk solidarnosti.
Tumačeći upravo smisao navedenih odredbi ZR-a, sudska praksa u svakom pojedinom slučaju utvrđuje je li riječ o štrajku u kojem prevladavaju elementi pravom dopuštene svrhe. U tom smislu, stajalište pravne doktrine je da poslodavac ne bi smio trpjeti štetne posljedice štrajka zbog razloga na koje on ne može utjecati, niti ih riješiti u mirenju osim kod štrajka solidarnosti.
Međutim, isti bi mogli biti usmjereni protiv akata vlasti, pod uvjetom da se radi o propisima koji inače predstavljaju materiju kolektivnog ugovora te ako je Vlada RH stranka kolektivnog ugovora prema posebnom zakonu.
Generalni štrajk nije uređen kao poseban oblik štrajka u Republici Hrvatskoj pa prema stručnom mišljenju Ministarstva rada (Stručno mišljenje Ministarstva rada i socijalne skrbi Republike Hrvatske Klasa: 110-01/03-01/18, Urbroj: 524-04/2-03-2 od 16. siječnja 2003.) i nije riječ o štrajku u užem smislu, već o obliku pritiska sindikata, legitimnom u smislu konvencija MOR-a br. 87. i 98. o slobodi udruživanja i zaštiti prava na organiziranje, odnosno primjeni načela prava na organiziranje i kolektivno pregovaranje.
U sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem je štrajk dopušteno pravno sredstvo samo u slučaju kolektivnog spora koji proizlazi iz sukoba interesne naravi o pitanju koje nije pravno uređeno, a reguliranje tog pitanja može biti predmetom kolektivnog ugovora. (VSRH broj: Gž–4/96 od 15. svibnja 1996.).
Članak 206. ZR-a određuje da u slučaju spora koji može dovesti do štrajka ili drugog oblika industrijske akcije, mora se provesti postupak mirenja propisan ZR-om, ako stranke spora nisu dogovorile neki drugi način njegova mirnog rješavanja. Mirenje provodi miritelj kojeg stranke u sporu izaberu s liste koju utvrđuje Gospodarsko-socijalno vijeće ili kojeg sporazumno odrede.
Odredbama ZR-a propisano je kako se lista miritelja koju utvrđuje Gospodarsko- socijalno vijeće vodi pri Gospodarsko-socijalnom vijeću. Odluku o visini naknade troškova rada miritelja donosi ministar, uz prethodno mišljenje Gospodarsko-socijalnog vijeća i uz suglasnost ministra nadležnog za poslove financija.
Ministar, uz prethodno mišljenje Gospodarsko-socijalnog vijeća, donosi pravilnik kojim se uređuje način izbora miritelja, provođenje postupka mirenja i obavljanje administrativnih poslova za potrebe toga postupka. Ako se stranke u sporu drukčije ne sporazumiju, mirenje predviđeno ZR mora se dovršiti u roku od pet dana od dana dostave obavijesti o sporu Gospodarsko-socijalnom vijeću ili nadležnom upravnom tijelu, koji u provođenju postupka mirenja u kolektivnim radnim sporovima obavljaju administrativne poslove za potrebe toga postupka.
Stranke mogu okončati postupak mirenja sporazumom. Nadalje, sporazum postignut u slučaju spora o sklapanju, izmjeni ili obnovi kolektivnog ugovora ima pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora. Također, istim se sporazumom, postignutim u slučaju spora zbog plaće, dijela plaće, odnosno naknade plaće ako nisu isplaćene do dana dospijeća, može ugovoriti način i dinamika njihove isplate.
Članak 210. ZR-a određuje kako stranke spora mogu rješavanje kolektivnog radnog spora sporazumno povjeriti arbitraži. Imenovanje arbitra ili arbitražnoga vijeća te druga pitanja arbitražnog postupka, mogu se urediti kolektivnim ugovorom ili sporazumom stranaka sklopljenim nakon nastanka spora.
U sporazumu o iznošenju spora pred arbitražu stranke spora će odrediti pitanje koje iznose pred arbitražu. Arbitraža može odlučiti samo o pitanju koje su pred nju iznijele stranke spora. Ako se radi o sporu o primjeni zakona, drugog propisa ili kolektivnog ugovora, arbitraža će temeljiti svoju odluku na zakonu, drugom propisu ili kolektivnom ugovoru.
Isto tako, ako se radi o sporu o sklapanju, izmjeni ili obnovi kolektivnog ugovora, arbitraža će temeljiti svoju odluku na pravičnosti. Ako stranke spora u kolektivnom ugovoru ili sporazumu o iznošenju spora pred arbitražu ne odrede drukčije, arbitražna odluka mora biti obrazložena. Protiv arbitražne odluke nije dopuštena žalba.
Ako se radi o sporu o sklapanju, izmjeni ili obnovi kolektivnog ugovora, arbitražna odluka ima pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora.
Subjekti štrajka, organiziranje i provedba
Ukupno su definirane dvije vrste subjekata – aktivni i pasivni. Pod aktivne subjekte ubrajaju se svi oni koji sudjeluju u štrajku (uglavnom radnici koji ne pristaju ispuniti svoje obveze propisane u ugovoru o radu i sindikati). S druge strane, pasivni subjekti su poslodavci od kojih se zahtijeva i očekuje da učine nešto u zajedničkom interesu za aktivne subjekte i njih same.
Ukupan broj osoba koje posjeduju pravo na štrajk, tj. aktivnih subjekata nije propisan, tako da svi radnici mogu biti dio istoga, neovisno jesu li prema ugovoru o radu zaposleni na nepuno ili puno radno vrijeme, neodređeno ili određeno itd. U pogledu pasivnih subjekata, postoje primarni pasivni subjekti i sekundarni.
Primarni pasivni subjekt uvijek je poslodavac koji zapošljava “štrajkajuće radnike”, dok sekundarni pasivni subjekt može biti država, poslodavac koji nije u poslovnom odnosu s primarnim pasivnim subjektom štrajka, korisnik određenih usluga tog poslodavca i slično.
Svi subjekti koji su uključeni u sami štrajk, u svojim uzajamnim odnosima, trebaju poštivati načelo poštenja i savjesnosti. Shodno navedenom, pod legitimnim štrajkovima se smatraju oni koji su organizirani, vođeni i priznati od strane sindikata te ukoliko su poštivani odgovarajući vremenski rokovi valjanosti sadržani u kolektivnom ugovora i u kontekstu najave štrajka, odnosno ako su prema pravilima vođeni pregovori. Bitno je također da je sami štrajk društveno prihvatljiv, odnosno primjeren. Zbog toga je sve ranije navedeno način rada i obveza svih subjekata, jer kako bi se štrajk mogao provoditi na primjeren način, isti moraju poštivati sva pravila.
Kako bi štrajk bio zakonit, osim navedenih materijalnopravnih pretpostavki za njegovu dopuštenost (pravno dopuštena svrha/cilj štrajka) te da je organiziran od osobe koja je na to ovlaštena, štrajk treba biti organiziran i proveden u skladu s propisanim postupkom.
Postojanje kogentnih odredbi u nacionalnim zakonodavstvima o organiziranju i provedbi štrajka (postupku) u skladu je s međunarodno prihvaćenim pravilima o štrajku kao temeljnom pravu radnika. Međutim, u pravnoj doktrini opravdano se ističe da taj postupak nikako ne bi smio biti složen i spor i na taj način praktički štrajk onemogućio ili bi gubio na svojoj učinkovitosti.
Zakonitost postupka organiziranja štrajka sagledava se kroz sljedeće faze: donošenje odluke o štrajku i određivanja zahtjeva; najava štrajka; provođenje postupka mirnog rješenja spora; korištenje drugih oblika industrijske akcije; provođenje postupka određivanja pravila o poslovima koji se ne smiju prekidati za vrijeme štrajka; poštovanja klauzula industrijskog mira; način provedbe štrajka te njegove društvene prihvatljivosti.
ZR legitimira sindikate kao ovlaštenike organiziranja štrajka (aktivne subjekte štrajka). Nadalje, sindikat koji organizira štrajk mora u najavi štrajka naznačiti razloge (svrhu, cilj) štrajka. Da bi štrajk bio zakonit, mora se najaviti poslodavcu, odnosno udruzi poslodavaca protiv koje je usmjeren, a štrajk solidarnosti poslodavcu kod kojeg se taj štrajk organizira. To može učiniti samo ovlašteno tijelo sindikata određeno statutom sindikata.
Naime, prema izričitoj odredbi ZR-a, statut udruge mora sadržavati odredbe o tijelima ovlaštenima za sklapanje kolektivnog ugovora te uvjetima i postupku organiziranja industrijskih akcija. U tom smislu, kada je riječ o štrajku radi sklapanja granskog kolektivnog ugovora, isti bi se trebao najaviti, kako udruzi poslodavaca protiv koje je usmjeren (udruga poslodavaca je u ovom slučaju druga strana s kojom se provodi postupak mirenja), tako i svakom pojedinom poslodavcu kod kojeg će se štrajk provoditi.
Štrajk se ne smije započeti prije okončanja postupka mirenja, odnosno prije provedbe drugog postupka mirnog rješavanja spora o kojem su se stranke sporazumjele u kolektivnom ugovoru ili posebnim sporazumom (ugovorom). Izuzetak je predviđen za štrajk solidarnosti koji se može započeti i bez provedbe postupka mirenja, ali ne prije isteka roka od dva dana od početka štrajka u čiju se potporu organizira.
Štrajk bi trebao biti ultima ratio zbog potencijalne ugroze interesa, ne samo stranaka u sporu, nego i trećih pa i općih, nacionalnih interesa, stranke tog odnosa, kao i država (kogentnim normama) u zaštiti općih interesa, utvrđuju načine provedbe mirnog rješenja spora glede ostvarivanja suprotstavljenih zahtjeva radnika i poslodavca, koji trebaju prethoditi samom štrajku.
Naime, stranke su ovlaštene sporazumno urediti način mirnog rješavanja nastalog spora koji može dovesti do štrajka (ili drugog oblika industrijske akcije), a ako takav sporazum ne postoji mora se provesti Zakonom propisani postupak mirenja. Stoga, ZR uređuje postupak mirenja, ali i mogućnost da stranke postupak mirenja okončaju sporazumom, učinke tog sporazuma, kao i mogućnost rješidbe kolektivnog radnog spora arbitražom.
No, ako se stranke u sporu ne odazovu pozivu miritelja, miritelj je dužan obavijestiti Gospodarsko-socijalno vijeće da postupak mirenja nije proveden, a ako se stranke u sporu odazovu pozivu miritelja, a postupak mirenja ne bude uspješno okončan, miritelj će po isteku roka predviđenog za postupak mirenja obavijestiti Gospodarsko-socijalno vijeće da je postupak mirenja proveden, ali nije uspješno okončan. Ako se stranke u sporu nisu drukčije sporazumjele, postupak mirenja mora se dovršiti u roku od pet dana od dostave obavijesti o sporu Gospodarsko-socijalnom vijeću ili nadležnom uredu. Kada nastali spor stranke u ovom roku nisu sporazumno riješile, smatra se da postupak mirenja nije uspio.
S druge strane, stranke postupak mirenja mogu okončati sporazumom u kom slučaju će isti, ako se odnosi na sklapanje, izmjenu ili obnovu kolektivnog ugovora, imati pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora. Isto tako, Stranke mogu rješavanje kolektivnog radnog spora sporazumno povjeriti arbitraži.
Pri tom se imenovanje arbitra ili arbitražnog vijeća, pitanje koje se iznosi pred arbitražu, kao i druga pitanja arbitražnog postupka, mogu urediti kolektivnim ugovorom ili sporazumom stranaka sklopljenim nakon nastanka spora. Na ostala pitanja vezana uz arbitražu, a koja nisu posebno uređena ZR-om, primjenjuje se Zakon o arbitraži ("Narodne novine" br. 88/01.).
Da bi štrajk bio zakonit, mora se provoditi na način koji je pravno dopušten. Većina zemalja ima zakone koji definiraju, odnosno određuju pojedine uvjete koji se moraju ispuniti da bi se sami štrajk mogao organizirati, te u konačnici i provoditi. Primarno, štrajk je usmjeren prema zaštiti prava i interesa svih radnika (zaposlenika), pod svim pretpostavljenim uvjetima i zahtjevima.
Opći uvjeti obuhvaćaju proces mirenja i pregovaranja neposredno prije započinjanja sa samim štrajkom, zatim organizacije glasovanja o istom i podrške većinskog broja radnika, te na kraju obavijesti (upozorenja) prije pokretanja štrajka. Svi navedeni procesi trebaju biti poduzeti u izrazito kratkom vremenskom roku, kako ideja štrajka ne bi izgubila svoju učinkovitost.
Ne postoji mogućnost za provedbu preliminarnog postupka organizacije štrajka prije nego li su razlozi samog štrajka postignuti prema aktualnom zakonu. Zbog toga se štrajk u konačnici i provodi, neovisno o tome što je isti proveden u vrijeme kada su promijeni propisi predvidjeli sve pretpostavljene razloge štrajka.
Kako bi se započelo s organizacijom štrajka, aktivni subjekti (radnici, sindikati) moraju jasno precizirati i znati što zahtijevaju, odnosno pasivni subjekti (poslodavci i/ili udruge poslodavaca) moraju znati što se od njih zahtijeva.
Uz to, nije dozvoljeno provoditi tako štetne i ozbiljne aktivnosti kao što je štrajk za subjekte u zaposlenju, a da se istima (osobe od kojih se nešto traži ili zahtijeva) ne pruži mogućnost za izjašnjenje o pretpostavljenom zahtjevu.
Isto je bitno zbog toga što uvijek postoji mogućnost prema kojoj će osoba protiv koje se želi pokrenuti štrajk udovoljiti zahtjevima, kako bi se u konačnici izbjegao štrajk. Zbog toga svi subjekti koji nastoje pokrenuti štrajk trebaju precizno definirane vlastite želje i zahtjeve, te ih u određenim situacijama i izraziti pismeno – jasno, razumljivo i obrazloženo svim uključenim stranama.
ZR ne uređuje način provedbe štrajka. Radnici bi se u provedbi štrajka morali pridržavati pravila koja je u najavi sindikat naznačio, a koja ne smiju biti u suprotnosti s kogentnim zakonskim odredbama, odnosno odredbama kolektivnog ugovora.
Nadalje, ZR određuje da je štrajk kolektivna obustava rada, no pri tom ne određuje treba li obustava biti potpuna ili djelomična. Također, ne postoji zabrana da su radnici, iako ne rade, i dalje nazočni na svojim radnim mjestima, da su skupno u zgradi ili ispred zgrade poslodavca i sl.
Ako način provedbe štrajka nije precizno uređen kolektivnim ugovorom, zakonitost istog procjenjivat će sud u svakom pojedinačnom slučaju u okvirima općeg određenja štrajka kao oblika industrijske akcije te opće pravne zaštite (zabrane počinjenja kaznenih djela i prekršaja, ostvarenja subjektivnih stvarnih prava poslodavca i sl., da nije riječ o nasilnim radnjama te onima koje vrijeđaju tuđa subjektivna stvarna prava ili smetaju nečiji posjed), što može dovesti do različitih rješenja u istim situacijama, a time do pravne nesigurnosti.
Isključenje s rada (lockout)
Poslodavci mogu isključiti radnike s rada samo u odgovoru na već započeti štrajk. Isključenje s rada ne smije započeti prije isteka roka od osam dana od dana početka štrajka. Broj radnika isključenih s rada ne smije biti veći od polovice broja radnika u štrajku.
Za radnike isključene s rada poslodavac je dužan uplatiti doprinose na najnižu osnovicu utvrđenu posebnim propisom. Odredbe ZR-a o štrajku na odgovarajući se način primjenjuju i na pravo poslodavaca da u kolektivnom radnom sporu isključe radnike.
Članak 214. ZR-a pobliže određuje pravila o poslovima koji se ne smiju prekidati, pa tako na prijedlog poslodavca, sindikat i poslodavac sporazumno izrađuju i donose pravila o proizvodno-održavajućim i nužnim poslovima koji se ne smiju prekidati za vrijeme štrajka ili isključenja s rada.
Pravila sadrže osobito odredbe o poslovima i broju radnika koji će ih obavljati za vrijeme štrajka ili isključenja s rada, a radi omogućivanja obnavljanja rada neposredno nakon završetka štrajka (proizvodno-održavajući poslovi), odnosno u svrhu obavljanja poslova koji su prijeko potrebni radi sprječavanja ugrožavanja života, zdravlja ili osobne sigurnosti pučanstva (nužni poslovi).
Određivanjem poslova, sukladno prethodno navedenim odredbama, ne smije se onemogućiti ili bitno ograničiti pravo na štrajk. Ako sindikat i poslodavac ne postignu sporazum o određivanju poslova u roku od petnaest dana od dana dostave prijedloga poslodavca, poslodavac, odnosno sindikat može u roku od daljnjih petnaest dana tražiti da o tim poslovima odluči arbitraža.
Arbitraža se sastoji od jednog predstavnika sindikata i jednog predstavnika poslodavca te od neovisnog predsjednika kojeg sporazumno određuju sindikat i poslodavac. Ako se sindikat i poslodavac ne mogu sporazumjeti o imenovanju predsjednika arbitražnog vijeća, a ta pitanja nisu drukčije uređena kolektivnim ugovorom ili sporazumom stranaka, njega će imenovati predsjednik suda, čija se nadležnost određuje u skladu s odredbama ZR-a o određivanju nadležnosti u prvom stupnju za zabranu štrajka ili isključenja s rada.
Ako jedna stranka odbija sudjelovati u arbitražnom postupku utvrđivanja poslova koji se ne smiju prekidati, postupak će se provesti bez njezina sudjelovanja, a odluku o poslovima donosi predsjednik arbitražnog vijeća.
Odluku o poslovima, arbitraža mora donijeti u roku od petnaest dana od dana pokretanja arbitražnog postupka. Ako poslodavac nije predložio utvrđivanje poslova do dana okončanja postupka mirenja, postupak utvrđivanja tih poslova ne može se pokrenuti do dana okončanja štrajka.
Posljedice organiziranja ili sudjelovanja u štrajku
Organiziranje ili sudjelovanje u štrajku, organiziranom u skladu s odredbama zakona, kolektivnog ugovora i pravilima sindikata, ne predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa. Radnik zbog organiziranja ili sudjelovanja u štrajku, organiziranom u skladu s odredbama zakona, kolektivnog ugovora i pravilima sindikata, ne smije biti stavljen u nepovoljniji položaj od drugih radnika.
Radniku se može otkazati ugovor o radu samo ako je organizirao ili sudjelovao u štrajku koji nije organiziran u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom ili pravilima sindikata ili ako za vrijeme štrajka počini neku drugu tešku povredu obveza iz radnog odnosa te radnik ne smije ni na koji način biti prisiljen sudjelovati u štrajku.
Članak 216. ZR-a određuje da radniku koji je sudjelovao u štrajku, plaća i dodaci na plaću, mogu se umanjiti razmjerno vremenu sudjelovanja u štrajku.
Sudska zabrana nezakonitoga štrajka i naknada štete propisana je člankom 217. ZR-a. Poslodavac, odnosno udruga poslodavaca može zahtijevati od nadležnog suda da zabrani organiziranje i poduzimanje štrajka protivno odredbama zakona. Poslodavac može zahtijevati naknadu štete koju je pretrpio zbog štrajka koji nije organiziran i poduzet u skladu s odredbama zakona.
Sudska zabrana nezakonitog isključenja s rada i naknada štete propisana je člankom 218. ZR-a. Sindikat može zahtijevati od nadležnog suda da zabrani organiziranje i poduzimanje isključenja s rada protivnog odredbama zakona. Sindikat može zahtijevati naknadu štete koju su on ili radnici pretrpjeli zbog isključenja s rada koje nije organizirano i poduzeto u skladu s odredbama zakona.
Ako štrajk, odnosno isključenje s rada obuhvaća područje samo jedne županije, o zabrani štrajka, odnosno isključenja s rada u prvom stupnju odlučuje nadležni županijski sud u vijeću sastavljenom od tri suca. Ako štrajk, odnosno isključenje s rada obuhvaća područje dviju ili više županija, o zabrani štrajka, odnosno isključenja s rada u prvom stupnju odlučuje Županijski sud u Zagrebu u vijeću sastavljenom od tri suca.
O žalbi protiv odluke donesene u skladu s odredbama ZR-a odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske. Odluka o zahtjevu za zabranu štrajka, odnosno isključenja s rada mora se u prvom stupnju donijeti u roku od četiri dana od dana podnošenja zahtjeva. Odluka o žalbi mora se donijeti u roku od pet dana od dana dostave prvostupanjskog predmeta.
Umjesto zaključka, dajemo sumarni pregled:
− sindikati i njihove udruge više razine imaju pravo pozvati na štrajk i provesti ga sa svrhom promicanja i zaštite gospodarskih i socijalnih interesa svojih članova ili zbog plaće, odnosno naknade plaće ako nisu isplaćene do dana dospijeća,
− štrajk se mora najaviti poslodavcu ili udruzi poslodavca protiv kojeg je usmjeren, a štrajk solidarnosti poslodavcu kod kojeg će se provesti; u pismu najave mora se naznačiti razlog za štrajk, mjesto, dan i vrijeme početka štrajka,
− štrajk ne smije započeti prije okončanja postupka mirenja; štrajk solidarnosti smije se započeti bez provedbe postupka mirenja, ali ne prije isteka roka od dva dana od dana početka štrajka u čiju se potporu organizira,
− u slučaju spora koji može dovesti do štrajka ili drugog oblika industrijske akcije mora se provesti postupak mirenja, kojeg provodi miritelj s liste koju utvrđuje Gospodarsko-socijalno vijeće; ako se stranke u sporu drukčije ne sporazume, postupak mirenja mora se okončati u roku pet dana od dana dostave obavijesti o sporu GSV,
− postupak mirenja može se okončati sporazumom; ako je sporazum postignut u slučaju spora o sklapanju, izmjeni ili obnovi kolektivnog ugovora ili drugog sličnog spora koji može dovesti do štrajka ili drugog oblika industrijske akcije, ima pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora, a sporazum postignut u slučaju spora zbog plaće ili naknade plaće ima pravnu snagu i učinke nagodbe,
− rješavanje kolektivnog radnog spora sporazumno se može povjeriti arbitraži,
− poslodavci mogu isključiti radnike s rada (lockout) samo u odgovoru na već započeti štrajk, a ne smije započeti prije isteka roka od osam dana od dana početka štrajka, broj radnika isključenih s rada ne smije biti veći od polovice broja radnika u štrajku, za isključene radnike s rada poslodavac je dužan uplatiti doprinose na najnižu osnovicu utvrđenu posebnim propisom,
− sindikat i poslodavac sporazumno izrađuju i donose pravila o proizvodno-održavajućim i nužnim poslovima koji se ne smiju prekidati za vrijeme štrajka ili isključenja s rada, pravila sadrže odredbe o broju radnika i poslovima koji će se obavljati,
− radnik zbog organiziranja ili sudjelovanja u štrajku, organiziranom u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom i pravilima sindikata, ne smije biti stavljen u nepovoljniji položaj od drugih radnika niti to predstavlja povredu obveza iz radnog odnosa; radnik ne smije biti prisiljen sudjelovati u štrajku; radniku koji je sudjelovao u štrajku, plaća i dodaci na plaću osim doplatka na djecu mogu se umanjiti razmjerno vremenu sudjelovanja u štrajku.
Na kraju, potrebno je naglasiti i da je Ustavom Republike Hrvatske ostavljena mogućnost posebnog pravnog uređenja (ograničenja) prava na štrajk u oružanim snagama, redarstvu, državnoj upravi i javnim službama. U tom smislu i ZR propisuje da se štrajk u oružanim snagama, policiji, državnoj upravi i javnim službama uređuje posebnim zakonom. Kod uspostavljenog posebnog pravnog uređenja, opća regulativa ZR-a primjenjuje se tek supsidijarno, tj. ako nije s tim posebnim pravnim uređenjem u suprotnosti.
Ivan Vidas, struč. spec. oec.
Izvori:
1. Zakon o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19)
2. Andrijana Bilić, Trpimir Perkušić, Zakonitost štrajka – Qui, Quid, Quando et quomodo?, Pravni vjesnik, god 34, br. 3-4, 2018.
3. Bodiroga-Vukobrat, N., Barić, S., Povelja temeljnih ljudskih prava Europske unije s komentarom, Organizator, Zagreb, 2002.
4. Pročišćene verzije Ugovora o Europskoj uniji i Ugovora o funkcioniranju Europske unije (2016/C 202/01) od 7.6.2016.
5. Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prateći protokoli (Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 18/1997, 6/1999, 8/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006 i 2/2010).
6. Europska socijalna povelja (Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 15/2002).
7. ILO, Freedom of Association and Collective Bargaing, General Survey of the reports on the Freedom of association and protection of the Right to organize Convention, 1948., and the Right to organise and Collective Bargaing Convention, 1949, Report III (part 4 B), International Labour Conference, 81 st Session, Geneva, 1994, para 168.
8. ILO, Freedom of Association and Collective Bargaing.o.c. para. 164; ILO, freedom of association: Digest of decisions and principles of the Freedom of Association Committe of the Governing Body of the ILO, 1996.
9. ILO, Freedom of Association: Digest of decisions and principles of the Freedom of Association Committee of the Governing body of the ILO, 1996.
10. Konvencija Međunarodne organizacije rada br. 87. o pravu na sindikalno organiziranje (Narodne novine, međunarodni ugovori, broj 3/2000).
11. Konvencija Međunarodne organizacije rada br. 98. o pravu na organiziranje i slobodno kolektivno pregovaranje (Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 3/2000).
12. Stručno mišljenje Ministarstva rada i socijalne skrbi Republike Hrvatske, Klasa: 110-01/03-01/18, Ur. broj: 524-04/2-03-2 od 16. siječnja 2003.
13. Mostovac, A., Pravo na štrajk i Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Hrvatska pravna revija, 09/15
14. Potočnjak, Ž., Pravo na štrajk, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1992.
15. Učur, M., Smokvina, V., Industrijske akcije kao sindikalna prava i slobode, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Vol. 31 No. 2., 2010.
16. https://www.sssh.hr/hr/static/radnicka-prava/strajk-i-kolektivni-radni-sporovi-3
