Konfederacija, koja se hrvatski naziva i državni savez, jedan je od idealtipskih obrazaca povezivanja država oko zajedničkih ciljeva. Povijesno, konfederacije su se najčešće osnivale kao zajednice manjih država koje su imale određena zajednička etnička, jezična, kulturna ili gospodarska obilježja te su prepoznavale kako ujedinjavanjem određenih poslova i funkcija mogu ostvariti snažnije pozicioniranje na međunarodnoj sceni, ali i smanjivanje unutarnjih razlika i napetosti te kvalitetniji gospodarski razvoj uklanjanjem rascjepkanosti i trgovinskih barijera. Klasični primjer konfederacije u Europi je Njemačka Konfederacija, državni savez stvoren nakon raspuštanja Svetog Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti uslijed teritorijalnih promjena u Europi izazvanih Napoleonskim ratovima, a koja je potrajala do 1866. i pobjede Prusije u Austrijsko-Pruskom ratu, čime je ta dotadašnja članica konfederacije postala dominantna, što će dovesti do stvaranja Sjevernonjemačke Konfederacije i, uskoro, Njemačkog Carstva po završetku Francusko-Pruskog rata. Još je povijesno raniji primjer Sjedinjenih Američkih Država, koje su u prvom razdoblju, neposredno po svom nastanku, bile ustrojene na konfederativnom načelu (do 1787.-1789., kada se transformiraju u federaciju).
Model uređenja državnih odnosa konfederativnog tipa zanimljiv je s aspekta međunarodnoga prava iz niza razloga koji svi proizlaze iz temeljnog postulata konfederacije – naime, njezine članice su subjekti međunarodnoga prava, odnosno države, koje su se međunarodnim ugovorom udružile u konfederaciju. Konfederacija, dakle, nije država, već, kako ju alternativni naziv točno opisuje, državni savez. To ju u bitnome razlikuje od federacije, savezne države, koja je jedan subjekt međunarodnoga prava. Konfederalni organi, u pravilu, imaju nadležnost samo nad poslovima koji su im izrijekom preneseni međunarodnim ugovorom koji je temelj osnivanja konfederacije. Način prestanka konfederacije vezan je uz raskid tog istog ugovora, što se, u nedostatku detaljnijih pravila (koja će, najčešće, ipak postojati) uređuje općim pravom međunarodnih ugovora. Ono što je, međutim, važno, je da države članice konfederacije gotovo beziznimno zadržavaju svoj međunarodnopravni subjektivitet, a ujedno i pravo da iz konfederacije, poštujući određene uvjete, istupe. U klasičnom međunarodnom pravu navedeno je osnaženo argumentom kako članice konfederacije mogu međusobno voditi međunarodni oružani sukob, što je jasan dokaz njihovog samostalnog subjektiviteta.
I u novije vrijeme bilo je, uglavnom neuspješnih, pokušaja stvaranja državnih saveza konfederativnog tipa. Nama je svakako prostorno i vremenski blizak prijedlog koji su iznosili pojedini političari u ranim fazama raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, kada je konfederativni ustroj države predlagan kao alternativa centralističkim tendencijama, a bile su mu sklone i pojedine zapadne države. Kao što je poznato, ti su prijedlozi završili neuspješno i Jugoslavija se raspala na neovisne države, no i među njima je bilo pokušaja stvaranja (neuspješnih) konfederacija. Tako je, što danas može zvučati kao zanimljiva crtica (ali, da je prijedlog kojim slučajem ostvaren, moglo je bitno odrediti međunarodni položaj Hrvatske), 1994. autentificiran Okvirni sporazum o konfederaciji između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine. Do realizacije konfederacije, kao što je općepoznato, nikada nije došlo. Washingtonski sporazumi, kojih je sporazum o konfederaciji bio sastavni dio, odigrali su ključnu ulogu u zaustavljanju bošnjačko-hrvatskog sukoba te stvaranju Federacije BIH i tako posredno ostvarili bitan utjecaj na ishod rata u Bosni i Hercegovini, no konačan ustroj Bosne i Hercegovine kao države zacrtan je Općim okvirnim sporazumom o miru u Bosni i Hercegovini (poznatijem kao Daytonski sporazum) i njegovim prilozima, među kojima je i Ustav Bosne i Hercegovine.
Daytonski sporazum, točnije njegov Prilog 4. koji predstavlja Ustav Bosne i Hercegovine, ustrojava Bosnu i Hercegovinu kao državu „po međunarodnome pravu“ i „s postojećim međunarodnim granicama“, koja zadržava međunarodnopravni kontinuitet do tada postojeće Republike Bosne i Hercegovine (članak I. stavak 1. Ustava Bosne i Hercegovine). Istovremeno, sastav Bosne i Hercegovine, određen člankom I. stavkom 3. Ustava (čine ju dva entiteta: Federacija BIH i Republika Srpska) odnosi se na promjene „unutrašnje strukture“ Bosne i Hercegovine (argumentum ex čl. I. stavak 1. Ustava). Dakle, entiteti po međunarodnom pravu, baš kao ni po unutrašnjem pravu Bosne i Hercegovine nisu države i nemaju međunarodnopravni subjektivitet. Zanimljivo je kako je Slobodan Milošević, tadašnji predsjednik SR Jugoslavije, osim u ime države kojoj je bio na čelu, bio na čelu delegacije koja je predstavljala i Republiku Srpsku (u delegaciji su, po prvotnom planu, trebali sudjelovati najviši dužnosnici Republike Srpske). Osim toga, entitetski predstavnici potpisnici su i pojedinih priloga uz Opći okvirni sporazum. Potpisnici međunarodnih ugovora imaju određenu međunarodnopravnu osobnost te bi se stoga moglo činiti kako je u tome dokaz i međunarodnopravne osobnosti entiteta. No tome nije tako, barem ne od stupanja na snagu Daytonskog sporazuma i ustrojavanja Bosne i Hercegovine. Naime, ako su entiteti ikada i imali određenu ograničenu međunarodnopravnu osobnost, koja im je omogućivala da budu potpisnici sporazuma, oni su je se odrekli pristajanjem na odredbe navedenog članka 1. Ustava BIH kao sastavnog dijela Daytonskog sporazuma. Stoga ni Bosna i Hercegovina nije konfederacija. Umjesto toga, u literaturi ju se različito klasificira kao „labavu“ federaciju ili uređenje sui generis, ali ne i kao konfederaciju.
Spomenimo i kako Daytonski sporazum ne jamči pravo na samoodređenje entiteta. Zaista, Bosna i Hercegovina uvelike je ustrojena na „etničkom“ načelu, što izaziva posljedice po zaštitu ljudskih prava njezinih državljana koji se ne izjašnjavaju pripadnicima ni jednog od tri konstitutivna naroda, a o čemu postoji poznata praksa Europskog suda za ljudska prava (vidjeti presudu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine). Prava konstitutivnih naroda, zajamčena Daytonskim sporazumom (jamci čijeg poštivanja su, ne treba zaboraviti, i susjedne države – Republika Hrvatska i tadašnja SR Jugoslavija) ostvaruju se u okviru ustavne strukture Bosne i Hercegovine. Ta struktura ne mora biti idealna, to sigurno ni nije, no to ne znači kako pojedini konstitutivni narodi, a još manje entiteti, imaju pravo na „vanjsko“ samoodređenje koje bi se provelo secesijom ili ujedinjenjem sa susjednom državom.
Činjenica je da entiteti imaju pravo na razvijanje „posebnih odnosa“ (članak III. stavak 2. točka a) sa „susjednim državama“, no to mora biti „usklađeno s načelom teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine“. Iako entiteti imaju pravo „sklapati ugovore s državama i međunarodnim organizacijama uz suglasnost Parlamentarne skupštine“, to pravo, osim što je uvjetovano odobrenjem državnog organa, u komparativnoj praksi nije nepoznato u federalnom uređenju. Tako, primjerice, članak 32. stavak 3. Temeljnog zakona (ustava) SR Njemačke dopušta saveznim državama da sklapaju ugovore s drugim državama u okviru svoje nadležnosti, uz odobrenje savezne vlade. No to ih ne čini državama niti SR Njemačku pretvara u konfederaciju. Iz svega toga je jasno kako entiteti nisu konstitutivne države, nemaju međunarodnopravnu osobnost i ne čine neku zamišljenu konfederaciju Bosnu i Hercegovinu, već predstavljaju teritorijalne jedinice unutar države Bosne i Hercegovine, koja ima jedinstven međunarodnopravni subjektivitet.
Ustavno uređenje Bosne i Hercegovine rezultat je kompromisa stvorenog kako bi se zaustavio krvavi oružani sukoba koji je donio neka od najgorih stradanja na tlu Europe od Drugog svjetskog rata. Daytonski ugovor kao, u osnovi, mirovni sporazum, nesavršen je i umnogome onemogućuje efikasno funkcioniranje Bosne i Hercegovine kao države. No ona u međunarodnopravnom smislu nesumnjivo jest država i ima jedinstvenu međunarodnopravnu osobnost. Stoga, baš kao i sve ostale države, kako jamči Deklaracija sedam načela, ali i brojni drugi međunarodnopravni dokumenti, ima pravo na teritorijalnu cjelovitost, jedno je to od temeljnih prava država. I to treba imati na umu u svjetlu recentnih događaja i ocjenjivati ih u tom svjetlu.
Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.
