Sudbinski utjecaj brojalice „en-ten-tini“

Počet ću s dobro znanom napomenom iz pojedinih filmova: „Svaka sličnost sa stvarnim događajima je slučajna“.

Naime, ovaj tekst se bazira na hipotetskim postavkama, pa ću tako za njegove potrebe ustanoviti hipotetski školski sustav, s hipotetskim razredom, kojeg ću nazvati „7.A“, a koji će hipotetski brojiti 20 učenika, koje ću opet nazvati Paulina, Emil, Pero...itd. (kao inspiracija za imena su mi poslužili likovi iz školskih lektira).

Ovdje ću napravit malu digresiju, pa ću istaknuti kako je Paulina imala želju „kada odraste“ postati liječnica, Emil je imao želju postati inženjer strojarstva, dok je Pero imao želju postati vodoinstalater.

Nakon mukotrpne školske godine došlo je i vrijeme da razrednik razreda 7.A utvrdi opći uspjeh svakog učenika toga razreda. Prije svega izračunao je da će u tom razredu najviše za jednog učenika moći opći uspjeh utvrditi ocjenom „odličan“ (5% od 20 učenika) te za 3 učenika ocjenom „vrlo dobar“ (15% od 20 učenika). Tu se pojavio prvi problem, jer je barem 10 učenika zaslužilo ocjenu „odličan“, jer su svojim zalaganjem, učenjem i ponašanjem, uz neznatne razlike (radilo se tek o nijansama, s tim da su neki bili bolji u prirodnim znanostima, dok su drugi bili bolji u društvenim znanostima) kroz cijelu školsku godinu zaslužili upravo tu najbolju ocjenu ¹. Međutim, resorni ministar je, ponavljamo, u ocjenjivanju postavio ograničenja i to se, dakako, mora poštovati.

Ne mogavši naći objektivne i pravedne razloge zašto bi netko od tih 10 učenika zaslužio najvišu ocjenu, odnosno zašto je ne bi zaslužio, razrednik se odlučio, a primjereno učenicima kao djeci, u tom smislu primijeniti dječju brojalicu „En-ten-tini“ ², pa neka puka sreća odluči o tome tko će iz razreda 7.A, od tih 10 učenika, dobiti najvišu ocjenu. Na kraju se ispostavilo da je najviše sreće u toj brojalici imala učenica Paulina (ponavljamo da je imala želju postati liječnica), a sve se to zbilo, uzgred rečeno, na školskom satu na kojemu su prethodno raspravljali o „diskriminaciji“.

Trebalo je sada odlučiti tko će od ostalih učenika dobiti ocjenu „vrlo dobar“, s tim da je razrednik odlučio da bi u ovoj nepravednoj situaciji ipak bilo pravedno da u taj odabir uključi samo one preostale učenike koji su inače zaslužili ocjenu „odličan“, a kojima prethodno primijenjena brojalica  nije bila sklona, čime je automatski iz takvog odabira isključio učenike koji su inače zaslužili ocjenu „vrlo dobar“. Kako se ne bi ponavljao, razrednik se ovaj put odlučio na brojalicu „Bim-bam-bus“, pa je „sekundarna sreća“ ovaj puta bila na strani tri učenika, koja su, dakle, inače zaslužili ocjenu „odličan“, no, s obzirom na propisano ograničenje, dobili su, dakle, ocjenu „vrlo dobar“, pri čemu im je rečeno da mogu biti sretni i s ovakvom ocjenom, jer onih preostalih 6 učenika iz kategorije najboljih učenika opet nisu imali „sreće“.

Prema tome, za sve preostale učenike razreda „7.A“ mogao se opći uspjeh utvrditi ocjenom „dobar“, „dovoljan“ ili „nedovoljan“. Tako je proizašlo da su za primjerice učenika Emila (ponavljamo da je imao ambiciju postati inženjer strojarstva) i učenika Peru (ponavljamo da je imao želju postati vodoinstalater) utvrđene ocjene „dobar“, iako je prema objektivnim kriterijima za Emila trebalo utvrditi ocjenu „odličan“, a kako se Pero nije baš nešto trudio kroz školsku godinu bilo je i primjereno da mu bude utvrđena ocjena „dobar“, pa su tako oba ova učenika, jer učeniku Emilu očito dječja brojalica nije donijela sreću, završila u istom „košu“. U odnosu na učenika Peru pravedan razvoj situacije, dok je u odnosu na učenika Emila krajnje nepravedan.

Budući da i pojedini filmovi završavaju s time što se u međuvremenu dogodilo s njihovim akterima te da zasigurno i u ovom slučaju egzistira znatiželja u odnosu na to što se u međuvremenu dogodilo s akterima iz ovog našeg hipotetskog slučaja, u tom smislu ću se poigrati sa sudbinama pojedinih bivših učenika hipotetskog razreda 7.A, - bivša učenica Paulina je postala liječnica, pri čemu joj je ocjena „odličan“ u velikoj mjeri trasirala obrazovni put i u konačnici omogućila da postane upravo liječnica, a bivši učenik Pero je postao uspješni vodoinstalater. Međutim, bivši učenik Emil je odselio u inozemstvo, no zaključujem, a uzimajući u obzir parametre iz realnog života, da je lakše mogao ostvariti uspješnu karijeru inženjera strojarstva u inozemstvu nego što mu je  u ovom našem zamišljenom sustavu za pojedinu školsku godinu opći uspjeh mogao biti utvrđen ocjenom „odličan.

Dakako, nameće se i pitanje sudbine ovakvog sustava ocjenjivanja. Budući da su učenici smatrali da ovakav sustav ne valorizira odgovarajuće njihov rad i zalaganje, a što bi i trebala biti uloga samih ocjena, jer, dakle, bolja ocjena nije ovisila nužno o njihovom učenju i znanju nego o tome da li će ući u unaprijed određenu kvotu najviših ocjena, odnosno da je za većinu ovakav sustav bio nepravedan (osim, naravno, onih koji su izabrani za najviše ocjene), to su u bitnome „popustili“ u učenju, a što je u konačnici rezultiralo lošijim ispitnim rezultatima u odnosu na prethodne školske godine.

U tom kontekstu nismo zaboravili niti našeg hipotetskog resornog ministra. Ocijenivši da je ovakav sustav ocjenjivanja u pravilu derogirao valorizacijsku, kao i motivacijsku ulogu ocjena te da su učenici revoltirani ovakvim modalitetom ocjenjivanja sve manje i manje radili i učili, naš hipotetski resorni ministar ³ je promijenio svoj akt i vratio raniji sustav ocjenjivanja ⁴, pri tome valjda shvativši da bi u fokusu cjelokupnog sustava trebao biti rad (učenje) i znanje kao produkt toga rada, a da bi ocjene bile tek akcesorni element u toj vezi i da bi uz neadekvatnu primjenu mogle biti i kontraproduktivne.

Podredno prethodno navedenom, valja ukazati i na sociološke konotacije ovog hipotetskog sustava, pri tome uzimajući u obzir okolnosti iz realnog života, a koje su se očitovale u ozbiljno narušenim međuljudskim odnosima (učenik-učenik i/ili učenik-roditelji-razrednik), na čemu ćemo i stati, ne upuštajući se u dublje sociološko-psihološke analize ovoga problema.

Iako se tekst može smatrati pomalo „naivnim“, on ukazuje kako svojevrsne, uvjetno rečeno, „brojalice“, mogu utjecati na životne sudbine, pa tako primjerice, između ostalog, i na financijske prilike ⁵ pojedinca ⁶.