Javnom nabavom pravne osobe s javnim ovlastima nabavljaju ono što im je potrebno za obavljanje svoje javne funkcije – najkvalitetnije moguće za najmanje novca. Bar je takvo uvriježeno razmišljanje i bar bi tako za mnoge javna nabava trebala izgledati.
Ipak, već dugo vremena se javna nabava ”komplicira” dodatnim slojevima koji polako vuku javnu nabavu u drugom smjeru. Prije svega – tu je obvezni koncept ekonomski najpovoljnije ponude – kojim se naručitelja obvezuje da pristigle ponude ne ocjenjuje samo na temelju njihove cijene, već i na temelju drugih kvalitativnih kriterija. Željeni ishod korištenja ekonomski najpovoljnije ponude je omogućiti naručitelju čak i da odabere skupljeg ponuditelja ako je uvjeren da je njegov proizvod/usluga ili radovi – kvalitetniji.
S druge strane, sve je više pokušaja da se kroz postupke javne nabave ostvare i neki ”politički” ciljevi – što je u zadnje vrijeme na razini EU-a vidljivo kroz trgovinska nadmudrivanjima s Kinom, ali i pokušaje da se javnonabavni opskrbni lanci ograniče isključivo na ”prijateljske” zemlje – poglavito potpisnice General Procurement Agreementa (GPA) u sklopu Svjetske trgovinske organizacije.
Ali čak i prije ove nedavne ”politizacije”, postojao je koncept održive javne nabave, kojim se javna nabava počela koristiti ne samo za svrsishodnu nabavu javnih tijela, već i za ostvarivanje održivih ciljeva u društvu.
Održiva javna nabava je koncept kojim država osim najbolje vrijednosti za novac, kroz postupke javne nabave želi ostvariti i neke druge društveno korisne ciljeve. Tako se održivu javnu nabavu može definirati kao set pravila kojima država naručitelje prisiljava i/ili im daje mogućnost da kroz postupke javne nabave uz klasične ciljeve (najbolja vrijednost za javni novac) ostvare i ciljeve od šireg društvenog interesa. Na taj način se ogromna kupovna moć države (javna nabava čini od 15 do 20% BDP-a na razini EU-a) koristi za usmjeravanje tržišta prema održivijem i socijalno pravednijem društvu.
Održiva javna nabava se najčešće dijeli na zelenu javnu nabavu i društveno odgovornu javnu nabavu. U postupcima zelene javne nabave naručitelji kroz dokumentaciju o nabavi i sam postupak od ponuditelja zahtijevaju okolišno prihvatljive proizvode, proizvodne procese ili izvođenje radova, dok u postupcima društveno odgovorne nabave zahtijevaju poštivanje kolektivnih ugovora, uredno isplaćivanje plaća i doprinosa, podmirene sve obveze prema državi, zapošljavanje osoba iz ugroženih skupina u društvu, ravnopravnost zaposlenih žena i muškaraca i sl.
Ispunjenju tih sekundarnih ciljeva održiva javna nabava može doprinijeti izravno izvršenjem ugovora (kada ponuditelj smanji emisije ugljičnog dioksida povezane uz proizvodnju ili dostavu proizvoda ili usluge, ili ako zaposli pripadnike društveno ugroženih skupina), ili neizravno, potičući gospodarske subjekte da promijene svoju poslovnu praksu u tom smislu. Kako načela održivog razvoja postaju sve važnija, pa tako i neizbježna odrednica ekonomskog razvoja zemalja, ona ne smiju biti upitna. Gospodarska moć države i njezin sveobuhvatni utjecaj na tržište postupcima javne nabave dobra je podloga za ostvarivanje održivog razvoja. Implementiranjem načela održivog razvoja u kriterije za odabir najpovoljnije ponude posredno se utječe na usklađivanje poslovanja gospodarskih subjekata s načelima održivog razvoja.
Ipak, možda i najvažnije pitanje je – koliko se zelena i društveno odgovorna nabava koriste u Hrvatskoj? Situacija nije sjajna, ali zelena javna nabava se ipak koristi značajno više od društveno odgovorne.
O sustavnoj primjeni i rastu važnosti zelene javne nabave možemo govoriti od 2015. i usvajanja Nacionalnog akcijskog plana za zelenu javnu nabavu. Taj vrijedan plan razrađuje glavne ciljeve zelene javne nabave u Hrvatskoj od 2015. do 2020. te načine njihova ostvarenja. Najvažniji i najambiciozniji cilj je doći do 50% svih javnonabavnih postupaka u Hrvatskoj sa zelenim kriterijima do 2020. Kada se uzme u obzir da je u godini objave plana taj postotak bio oko nekoliko posto, previđeni porast od 50% u samo pet godina je bio zaista optimističan.
Dobra stvar je da je od 2015. u Statističkim izvješćima o javnoj nabavi Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja posebno poglavlje posvećeno upravo zelenoj javnoj nabavi pa je moguće pratiti koliki je porast (ili pad) broja postupaka zelene javne nabave iz godine u godinu. Nažalost, ti podaci nam govore da cilj iz Nacionalnog akcijskog plana za zelenu javnu nabavu nije ostvaren ni danas, a kamoli 2020.
Od 2019. pa do 2022. (zadnje dostupno statističko izvješće je za godinu 2022.) postotak postupaka zelene javne nabave stagnira na oko 10%, te nema naznaka da će se situacija popraviti. Za usporedbu, postotak zelenih javnih nabava u Švedskoj je oko 55%, dok u Nizozemskoj ide čak do 80% prema podacima iz 2022.
S druge strane, situacija s društveno odgovornom javnom nabavom još je gora. U statističkim izvješćima se ne spominje te nema službenih podataka o učestalosti primjene. Jedine podatke koje imam sami smo pribavili kroz data scrape preko 11 tisuća dokumentacija o nabavi iz 2022. u kojima smo htjeli vidjeti koliko naši naručitelji primjenjuju društveno odgovorni fakultativni razlog isključenja iz članka 254. stavka 1. točke 1. Zakona o javnoj nabavi, kojim je propisano kako javni naručitelji mogu isključiti gospodarskog subjekta iz postupka javne nabave ako mogu na odgovarajući način dokazati kršenje primjenjivih obveza u području prava okoliša, socijalnog i radnog prava, uključujući kolektivne ugovore, a osobito obvezu isplate ugovorene plaće, ili odredbama međunarodnog prava okoliša, socijalnog i radnog prava navedenim u Prilogu XI. Zakona o javnoj nabavi.
Od oko 11 tisuća dokumentacija o nabavi – samo njih 491 sadrži taj fakultativni razlog isključenja, a tih 491 postupaka javne nabave provelo je samo 136 naručitelja.
Koji su razlozi za ovako nizak postotak primjene zelenih kriterija u javnoj nabavi te još niži postotak primjene društveno odgovorne nabave? Mislim da je glavni razlog činjenica da i zelena i društveno odgovorna javna nabava stvaraju dodatan sloj složenosti u već ionako poprilično složenim postupcima javne nabave. Kada tome pridodamo njihovu (u najvećoj mjeri) fakultativnost, nije čudno što si naručitelji ne žele ”komplicirati život” i povećati područje mogućih greški pa tako i žalbi ako ne moraju. Dodatan faktor su tu i nedavno drastično povećane žalbene naknade, koje se uspješnom žalitelju vraćaju iz proračuna naručitelja, što greške naručitelja čini jako skupima.
Sve ovo je velik problem za ostvarivanje zelenih ciljeva EU-a, ali i za zaštitu okoliša u Hrvatskoj. S druge strane, situacija s društveno odgovornom javnom nabavom je puno lošija, i ovo smatram ogromnom propuštenom prilikom u našem pravu javne nabave. Propuštenom prilikom kojom smo mogli značajno utjecati na ponuditelje i osvijestiti ih koliko je važno poštivati kolektivne ugovore, ne diskriminirati trudnice i žene koje se vraćaju sa rodiljnog dopusta, potruditi se i zaposliti osobe sa invaliditetom i stvoriti mehanizme na radnom mjestu koji će osigurati poštivanje zajamčenih prava svih zaposlenica i zaposlenika. Uostalom, zašto bi javna sredstva išla ponuditeljima koji ne mogu dokazati društveno odgovorno poslovanje?
Ne pada mi napamet umanjivati važnost zelene javne nabave, koja je važan dio zaštite okoliša, a to je tema od važnosti za svakoga od nas. Ipak, društveno odgovorna nabava je zanemareno naličje održive javne nabave koja, ako se pravilno koristi, može imati brz i mjerljiv učinak na živote mnogih obitelji u Hrvatskoj, ali i mjerljiv učinak na djelovanje velikog broja poslovnih subjekata koji žele poslovati sa javnim i sektorskim naručiteljima, pa čak i onih koji sa državom uopće ne posluju (a takvih je malo).
Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.
