1. Uvod
U ovom članku osvrnut ćemo se na dvije vrste pravnih tumačenjskih argumenata1 - argument analogije i argument razdiobe (disocijacije). I dok je analogija dobro poznat element uobičajenog pravničkog vokabulara, razdioba je vjerojatno nešto manje poznata.2
Unatoč tome, u teorijskoj se literaturi o njima često raspravlja zajedno iz dvaju razloga. Prvo, kao što ćemo pokazati, njihov je argumentacijski učinak upravo suprotan - dok se analogijom pravni učinak jedne norme proširuje na neka činjenična stanja koja njome prema doslovnom ili prima facie tumačenju nisu obuhvaćena, razdiobom se pravni učinak neke norme otklanja u odnosu na neka činjenična stanja koja njome, prema prima facie ili doslovnom tumačenju, jesu obuhvaćena. Drugo, dva se argumenta ponekad uporabljuju povezano, tako da argumentu analogije u argumentaciji prethodi argument razdiobe.
U članku dajemo kratak teorijski prikaz obaju argumenata te navodimo neke zanimljive primjere iz hrvatske sudske prakse za oba.3 Počinjemo s argumentom razdiobe.
2. Argument razdiobe
Argument razdiobe (disocijacije) sastoji se u iznošenju tvrdnje da su dva činjenična stanja “u bitnome” različita te da se, temeljem toga, norma koja se prema prima facie ili doslovnom tumačenju primjenjuje na oba činjenična stanja, ipak na jedno od njih ne treba primijeniti.
Argument ima (barem) dvije inačice, no posvetit ćemo se onoj koja ima sljedeću strukturu:4
(a) Zakonodavac je očito (tj. doslovno) uredio cijeli razred činjeničnih stanja Č (“Ako Č, onda P”).
(b) Međutim, u razredu Č treba razlikovati dva “u bitnome” različita podrazreda, Č1 i Č2.
(c) Namjera zakonodavca bila je, u svjetlu ratio legisa, ne da uredi cijeli razred Č, nego samo jedan od u njega uključenih podrazreda (npr. podrazred Č1).
(d) Iz toga slijedi da norma, pravilno shvaćena, uključuje iznimku (koja se odnosi na, primjerice, podrazred Č2): “Ako Č, ali ne Č2, onda P”.
Evo dva primjera.
Prvi primjer. Prema čl. 3., st. 2. Zakona o upravnim sporovima, „predmet upravnog spora je i ocjena zakonitosti općeg akta jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave“.5 Prema doslovnom tumačenju ove odredbe, njome se ne pravi razlika između različitih vrsta općih akata jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (nadalje: JLPRS). Drugim riječima, čini se da svi takvi akti mogu biti predmetom upravnog spora. Ipak, u odluci broj U-II/5157/2005 od 5. ožujka 2012.,6 Ustavni sud prešutno povlači razliku između „običnih“ općih akata tijela JLPRS-a i statuta JLPRS-a. Prema Ustavnom sudu, Visoki upravni sud nadležan je za nadzor zakonitosti samo „običnih“ općih akata. Za statute, s druge strane, Ustavni sud navodi da „zbog njihove važnosti za ostvarenje Ustavom zajamčenog prava građana na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (članak 4. stavak 1. i glava VI. Ustava), kontrola zakonitosti statuta [JLPRS-a] mora biti izuzeta iz nadležnosti Visokog upravnog suda Republike Hrvatske […] i neposredno provedena u okviru kontrole ustavnosti i zakonitosti iz članka 125. alineje 2. Ustava".7
Drugi primjer. Članak 158. Zakona o parničnom postupku8 glasi:
„Tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva dužan je tuženiku naknaditi troškove postupka.
Iznimno od stavka 1. ovoga članka, ako je tužitelj povukao tužbu ili se odrekao tužbenog zahtjeva odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja ili zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku, troškove postupka dužan je tužitelju naknaditi tuženik.“
Prema prima facie ili doslovnom tumačenju, u slučaju (svakog) povlačenja tužbe, parnične troškove naknađuje ona stranka na čijoj strani se, jednostavno rečeno, „nalazi razlog“ povlačenja. No, suočivši se sa situacijom da je do povlačenja tužbe došlo zbog toga što je među strankama izvansudski sklopljen međusobni sporazum, odnosno „aneks ugovora o kreditiranju uvjetovanog izmjenom ranijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju“9, u odlukama se nekih sudova (npr. Županijski sud u Puli-Pola, rješenje broj Gž-1229/16 od 28. rujna 2016.10 ) prešutno pravi razlika između „običnog“ povlačenja tužbe i povlačenja tužbe zbog međusobnog izvansudskog sporazuma. I dok se na „obično“ povlačenje tužbe može primijeniti članak 158., sudovi, opet prešutno, smatraju da isti članak ne uređuje činjenično stanje u slučaju pred sudom.
3. Argument analogije
Argument analogije (ili a simili) sastoji se u argumentaciji da se norma koja se primjenjuje na određeno činjenično stanje treba primijeniti i na neko drugo činjenično stanje temeljem toga što su dva činjenična stanja u pitanju u „bitnome“ slična ili analogna.
Argument ima različite inačice, no posvetit ćemo se onoj koja ima sljedeću strukturu:11
(a) Polazi se od pretpostavke da pravo sadrži prazninu: naime, da činjenično stanje o kojem se raspravlja (Č1) nije uređeno, ali da treba biti uređeno.
(b) Potom se pretpostavlja da je Č1, u svjetlu ratio legisa, slično u “bitnome” pogledu drugom činjeničnom stanju (Č2) koje jest uređeno normom koja s njim povezuje određenu pravnu posljedicu (“Ako Č2, onda P”).
(c) Završava se konstruiranjem norme koja s činjeničnim stanjem Č1 povezuje istu pravnu posljedicu koja je povezana s činjeničnim stanjem Č2 (“Ako Č1, onda P”).
Evo dva primjera.
Prvi primjer. U odluci Ustavnog suda broj U-VIIA/2209/2005 od 22. svibnja 2005.,12 Ustavni sud se suočio sa slučajem da su na izborima za lokalno predstavničko tijelo dvije opće izborne liste dobile jednak broj važećih glasova birača, pri čemu je nastala dvojba kojoj listi bi trebalo pripasti mjesto u predstavničkom tijelu. Ustavni sud navodi da „u [Zakonu o izboru članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave]13 nije sadržano pravilo postupanja u [tom] slučaju“ te je, stoga, „tu zakonsku prazninu potrebno popuniti analognom primjenom odgovarajućih izbornopravnih pravila“.
Zatim je Ustavni sud ustvrdio da postoji izričita norma (članak 9.a Zakonu o izboru članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave)14 kojom se kod izbora članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave iz redova pripadnika nacionalnih manjina omogućuje povećanje broja mjesta u predstavničkom tijelu ako na izborima nije postignuta odgovarajuća zastupljenost predstavnika nacionalnih manjina. Ustvrdivši da je zakonsku prazninu potrebno popuniti „na način koji će uvažiti izbornu volju birača iskazanu na izborima 15. svibnja 2005. godine“, Ustavni sud argumentira da se ne mogu analogno primijeniti neka druga izborna pravila (npr. provođenje dopunskih izbora) jer se njima ta svrha ne bi ispunila. Ustavni sud zaključuje da “nema zapreke da se [norma o povećanju broja članova predstavničkog tijela iz članka 9a.] može analogno primijeniti“ i na slučaj pred Ustavnim sudom, konstruiravši time normu kojom se uređuje slučaj istog broja glasova za opće liste na izborima za lokalno predstavničko tijelo.15 Drugi primjer. Za ovaj primjer poslužit ćemo se već spomenutim rješenjem Županijskog suda u Puli broj : Gž-1229/16-3 od 28. rujna 2016. Analizu tog primjera u prethodnom poglavlju završili smo tvrdnjom da je Sud utvrdio da pravilo o troškovima u slučaju povlačenja tužbe ne uređuje slučaj kad je tužba povučena zbog izvansudskog sporazuma stranaka. Drugim riječima, riječ je o nekom obliku pravne praznine.16 I, prema shvaćanju Suda, ta se pravna praznina treba riješiti tako da se na „odluku o troškovima postupka u okolnostima konkretnog slučaja ima primijeniti odredba čl. 159. st. 1. Zakona o parničnom postupku17 kojom je propisano da svaka stranka snosi svoje troškove kada je parnica završena sudskom nagodbom, a u nagodbi nije drugačije ugovoreno“.
Sud nastavlja: „Istina, predmetni postupak nije završen sudskom nagodbom, ali kako je do povlačenja tužbe došlo odmah nakon što je između stranaka u postupku glede predmeta spora došlo njihovim međusobnim sporazumom […] to se po pravnom shvaćanju ovog suda na takav pravni odnos stranaka u postupku, u odnosu na troškove postupka u parnici koja je prethodno bila pokrenuta radi rješavanja konkretnog pravnog odnosa imaju analogno primijeniti odredbe čl. 159. st. 1. ZPP-a…“. Time Sud konstruira neizraženu normu kojom je popunio pravnu prazninu, povezujući pravno neuređeno činjenično stanje povlačenja tužbe zbog sklapanja izvansudske nagodbe s pravnom posljedicom glede snošenja troškova postupka koja je propisana za činjenično stanje povlačenja tužbe zbog sklapanja sudske nagodbe.
4. Zaključak
U članku smo ukratko prikazali strukturu dvaju čestih argumenta kojima se služe sudovi te naveli neke primjere njihove uporabe. Ipak, iz primjera je vidljivo da je struktura ovih argumenata u sudskim odlukama ponekad prešutna. Kod argumenta razdiobe, sudovi bi trebali obrazložiti zašto valja napraviti razliku ondje gdje je zakonodavac nije napravio, tj. zašto određena činjenična stanja treba smatrati „u bitnome“ različita, s obzirom na namjeru zakonodavca i ratio legis, i stoga ne primijeniti normu na slučaj o kojem odlučuju. To, pak, podrazumijeva obrazloženje zašto su baš tu svrhu smatrali ratiom norme. Kod argumenta analogije, trebali bi obrazložiti zašto je činjenično stanje u slučaju „u bitnome“ slično činjeničnom stanju uređenom nekom normom, u svjetlu namjere zakonodavca i ratio legisa te norme. Obrazloženje bi trebalo pokazati da razlog zbog kojeg je uređenom činjeničnom stanju pripisana upravo ta pravna posljedica vrijedi i za činjenično stanje pred sudom. A to, ponovno, zahtijeva da sudovi obrazlože temeljem čega su baš tu svrhu smatrali ratio legisom norme koju će analogno primijeniti.
izv. prof. dr. sc. Luka Burazin
izvanredni profesor na Katedri za teoriju prava Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Svan Relac, mag. iur
asistent na Katedri za teoriju prava Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
_________________________________________________________________________
^ 1 Za više o tumačenjskim argumentima, vidi R. Guastini, Tumačenje i argumentacija, Naklada Breza, Zagreb, 2023., posebno str. 252-291.
^ 2 Što, kao što ćemo pokazati, ne znači da se ne koristi, nego da njegov naziv nije toliko općeraširen među hrvatskim pravnim znanstvenicima i praktičarima. Autori članka nisu uspjeli pronaći nijednu odluku hrvatskih sudova u kojoj se ovaj argument navodi izrijekom.
^ 3 S time da za rasuđivanje u ovim primjerima nećemo ocjenjivati je li ono „pravno ispravno“, već samo pokazati jedan dio njihove logičke i retoričke strukture. Posebno valja naglasiti da autori ovog članka ni na koji način ne žele sugerirati da je samo „doslovno“ ili prima facie značenje neke odredbe pravno ispravno, tj. značenje koje bi sudovi trebali pridavati odredbama.
^ 4 Inačica razdiobe koju prikazujemo u ovom radu jest razdioba kao potpora konstruiranju neizražene iznimke. Rezultat te inačice argumenta je, kao što ćemo pokazati, tvrdnja da norma sadrži iznimku. Druga inačica je razdioba kao potpora suženom tumačenju. Za svaku normu, uz činjenična stanja na koja se ona nedvojbeno primjenjuje i činjenična stanja na koja se nedvojbeno ne primjenjuje, postoje činjenična stanja za koja je nejasno mogu li se podvesti pod doseg njene primjene (tzv. „područje polusjene“). Rezultat druge inačice argumenta je tvrdnja da se neko činjenično stanje koje spada u područje polusjene ne može podvesti pod doseg primjene prethodno utvrđene norme. Obje su inačice detaljnije prikazane u R. Guastini, Tumačenje i argumentacija, Naklada Breza, Zagreb, 2023., str. 268-274.
^ 5 https://www.iusinfo.hr/zakonodavstvo/ZA2010B20A483/clanak-2
^ 6 https://www.iusinfo.hr/sudska-praksa/USRH2005B5157AII
^ 7 Pitanje određivanja koji razredi akata su “drugi propisi” u smislu članka 125. Ustava ima dugu povijest. Razvoj i problematika ovog pitanja uzorno je obrađena u F. Staničić, A. Đanić, Ocjena ustavnosti i zakonitosti općih akata u hrvatskom pravu i praksa Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Hrvatska i komparativna javna uprava: časopis za teoriju i praksu javne uprave, Vol. 14, No. 4, 2014.
^ 8 https://www.iusinfo.hr/zakonodavstvo/ZASFJ1977B4A37/clanak-158
^ 9 https://www.iusinfo.hr/zakonodavstvo/zakon-o-potrosackom-kreditiranju/clanak-19e
^ 10 https://www.iusinfo.hr/sudska-praksa/ZSRH2016122B9A3
^ 11 Inačica analogije koju prikazujemo u ovom radu je analogija kao potpora konstruiranju neizražene norme. Rezultat ovog argumenta je, kao što ćemo pokazati, tvrdnja da postoji neizražena norma koja uređuje činjenično stanje o kojem se raspravlja. Druga inačica je analogija kao potpora suženom tumačenju. Rezultat ovog argumenta je tvrdnja da se neko činjenično stanje koje spada u područje polusjene može podvesti pod doseg primjene prethodno utvrđene norme. Obje su inačice detaljnije prikazane u R. Guastini, Tumačenje i argumentacija, Naklada Breza, Zagreb, 2023., str. 262-265. U hrvatskom se pravnom diskursu izrazom „analogija“ ili „analogna primjena“ često označava i situacija kad se odredbom nekog propisa upućuje na „smislenu“ ili „odgovarajuću“ primjenu nekog drugog dijela tog istog propisa ili nekog drugog propisa. Drugim riječima, analognom se primjenom naziva situacija u kojoj se određeno činjenično stanje ne uređuje nekom normom neposredno, nego putem upućujuće norme. U takvim situacijama sudovi ponekad navode da je u odluci odlučeno na temelju „analogne primjene“ odredbi na koje se upućuje. Vidi, primjerice, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Ur 2/2009-2 od 16. travnja 2009. (https://www.iusinfo.hr/sudskapraksa/VSRH2009UrB2A2) i Visoki trgovački sud u rješenju broj Pž 1076/2013-5 od 31. ožujka 2014. (https://www.iusinfo.hr/sudska-praksa/VTSRH2013PzB1076A5). I ovdje možemo govoriti o upotrebi specifičnog oblika argumenta analogije, budući da je za odluku o primjeni norme na koju se upućuje potrebna usporedba sličnosti i razlika, u svjetlu ratio legisa te norme, između slučaja koji je njome neposredno uređen i slučaja na koji se ona mora „odgovarajuće“ primijeniti. Detaljnije o ovom obliku analogije, vidi G. Dajović, Osnovi pravnog rasuđivanja, Pravni fakultet u Beogradu, 2023., str. 295-297.
^ 12 https://www.iusinfo.hr/sudska-praksa/USRH2005B2209AVIIA
^ 13 https://www.iusinfo.hr/zakonodavstvo/ZA2001B33A570
^ 14 https://www.iusinfo.hr/zakonodavstvo/ZA2001B33A570/clanak-9
^ 15 Ustavni sud u odluci, doduše, ne navodi u čemu se sastoji bitna sličnost između činjeničnog stanja koje se uređuje odredbom 9a. i situacije u slučaju pred Ustavnim sudom.
^ 16 Riječ je o vrijednosnim prazninama. O vrijednosnim prazninama vidi R. Guastini, Tumačenje i argumentacija, Naklada Breza, Zagreb, str. 133-135. Nadalje, valja primijetiti da je praznina samo privremena jer će sud, ubrzo nakon što ju je stvorio primjenom argumenta razdiobe, popuniti primjenom argumenta analogije.
^ 17 https://www.iusinfo.hr/zakonodavstvo/ZASFJ1977B4A37/clanak-159
