Prethodni Kazneni zakon (Narodne novine br. 110/97, 27/98-ispravak, 50,00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11) sve do 30. prosinca 2000. godine, kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (Narodne novine br. 129/00), nije propisivao nasilje u obitelji kao samostalno kazneno djelo. Tek navedenim izmjenama i dopunama dodan je članak 215.a koji je u katalog kaznenih djela protiv braka, obitelji i mladeži uveo i kazneno djelo „Nasilničko ponašanje u obitelji“, čiji je zakonski opis glasio: „Član obitelji koji nasiljem, zlostavljanjem ili osobito drskim ponašanjem dovede drugog člana obitelji u ponižavajući položaj kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine“.
Kasnijim izmjenama iz 2006. godine ta je kazna pooštrena i propisana u rasponu od šest mjeseci do pet godina zatvora. U tom kontekstu možemo istaći da je prvi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji (Narodne novine br. 116/03) donesen tek 2003. godine, odnosno stupio je na snagu 30. srpnja 2003., dok su do tada prekršaji nasilja u obitelji bili propisani odredbom članka 362., u vezi članka 118. Obiteljskog zakona (Narodne novine 162/98).
Važeći Kazneni zakon (Narodne novine br. 125/11 i 144/12) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013., više nije propisivao nasilje u obitelji kao samostalno kazneno djelo, tako da je takva inkriminacija bila prepuštena isključivo propisivanju nasilja u obitelji kao prekršaja u Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji (Narodne novine br. 137/09 i 60/10-ispravak), pa tako i u nadležnosti prekršajnih sudova. Smatralo se da je za zaštitu žrtava nasilničkog ponašanja dostatno propisivanje niza kaznenih djela s elementima nasilja u kojima počinjenje djela prema bliskoj osobi predstavlja kvalificirani oblik djela s težom sankcijom (primjerice: kvalificirani oblik kaznenog djela „tjelesna ozljeda“ iz članka 117. stavak 2. Kaznenog zakona). K tome, zauzeto je stajalište da je prekršajnopravni sustav, koji je brz i efikasan, a posebno zbog mogućnosti primjene cijelog kataloga zaštitnih mjera, odnosno mjera opreza usmjerenih trenutnoj zaštiti žrtve nasilja, dostatan za trenutnu zaštitu članova obitelji izloženih nasilju.
Međutim, u međuvremenu se uvidjelo da dio ponašanja, koje u svojoj suštini sadrži nasilništvo u obitelji, nije obuhvaćeno važećom kaznenopravnom zaštitom, te da žrtve nasilja u obitelji nisu dovoljno zaštićene samo postojećom prekršajnopravnom zaštitom.
Prvotno je bilo predlagano uvođenje u Kazneni zakon posebnog kaznenog djela psihičkog nasilja u obitelji, no nakon provedenih rasprava od toga se odustalo jer je zaključeno da to kazneno djelo nije dovoljno da pokrije sve oblike obiteljskog nasilja koji zaslužuju kaznenopravno sankcioniranje. Stoga je u Kazneni zakon novim izmjenama i dopunama uvršteno „nasilje u obitelji“ kao samostalno kazneno djelo u članku 179.a koji glasi: „Tko teško krši propise o zaštiti od nasilja u obitelji i time kod člana obitelji ili bliske osobe izazove strah za njezinu sigurnost ili sigurnost njoj bliskih osoba ili je dovede u ponižavajući položaj, a time nije počinjeno teže kazneno djelo, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.“
U pitanju je blanketno kazneno djelo, za oblikovanje čijeg je zakonskog opisa bitan sadržaj drugog propisa, u ovom slučaju Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, a kojeg čini član obitelji koji teško krši propise o zaštiti od nasilja u obitelji (primjerice teška fizička i seksualna zlostavljanja) i time kod žrtve takvog nasilja izazove osjećaj straha za njezinu sigurnost ili sigurnost njoj bliskih osoba ili je dovede u ponižavajući položaj. U tom kontekstu možemo istaći da važeći Kazneni zakon u odredbi članka 87. definira pojam članova obitelji i bliske osobe te pod tim pojmovima podrazumijeva i istospolnog partnera, što nije slučaj u Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji, što implicira zaključak da Kazneni zakon proširuje krug osoba kojima se pruža zaštita od nasilničkog ponašanja u obitelji i na istospolne partnere.
Dakle, iz takvog zakonskog opisa kaznenog djela „nasilja u obitelji“ proizlazi da se za njegovo egzistiranje pretpostavlja kumulativno ispunjenje dviju pretpostavki:
- teško kršenje propisa o zaštiti od nasilja u obitelji,
- prouzrokovanje teže posljedice (izazivanje straha za sigurnost člana obitelji ili njoj bliske osobe ili dovođenje u ponižavajući položaj).
Predlagatelj zakona smatra da je time omogućena jasna distinkcija kaznenog djela od prekršaja, no ipak bi trebalo pričekati da tijela gonjenja stvore praksu o kriterijima prema kojima će se odlučivati predstavlja li neko djelo kazneno djelo ili prekršaj, odnosno gdje je granica između „teškog“ i „lakšeg“ kršenja propisa o zaštiti od nasilja u obitelji.
Isto tako, bitno je istaći da se formulacijom „a time nije počinjeno teže kazneno djelo“ ovo kazneno djelo određuje kao supsidijarno kazneno djelo, odnosno propisuje se da će doći u obzir samo ako određenim ponašanjem nije počinjeno neko drugo „teže“ kazneno djelo (primjerice kvalificirani oblik kaznenog djela „teška tjelesna ozljeda“ iz članka 118. stavak 2. Kaznenog zakona).
Zaključno možemo dodati da se povratkom nasilja u obitelji kao samostalnog kaznenog djela ipak stvara konkurencija prekršajnom djelu nasilja u obitelji, pa tako i nadležnosti prekršajnih sudova, koji će, uz već postojeći manji priljev predmeta u posljednje vrijeme, očito dobivati još manje predmeta, barem iz područja nasilja u obitelji.
Željko Kudrić, dipl. iur.