Političari ulaze u političku utakmicu, izlaze na izbore, obećavaju promjene, zaklinju se da će raditi drukčije od svojih prethodnika, gube ili pobjeđuju te tako stječu veću ili manju ovlast da donose odluke koje se tiču važnih pitanja uređenja i organizacije života u nekoj društveno-političkoj zajednici. U osnovi, tako stvari funkcioniraju na svim razinama javnog upravljanja, od najmanje jedinice lokalne samouprave, pa sve do razine središnje države. Mogućnost donošenja odluka koje utječu na naše živote i na temeljna pitanja neke zajednice ovisi o ishodu političke utakmice na izborima. Odluke donose oni koji su prošli kroz izbornu legitimaciju, tj. oni kojima je većina u političkoj zajednici ukazala povjerenje da njome upravljaju u nekog ograničenom vremenskom razdoblju. Jedan od temeljnih postulata obnašanja vlasti u demokratskom društvu je legitimnost te vlasti. To znači da je vlast utemeljena na slobodno izraženoj volji građana na demokratskim, višestranačkim, poštenim i tajnim izborima. I tome služe politički izbori, da na određeno vrijeme, u pravilu četiri ili pet godina koliko većinom traje među-izborno razdoblje, daju ovlast vladajućoj skupini da donosi najvažnije odluke koje se tiču određene političke zajednice.
Pobjeda na izborima, dakle, daje legitimitet za donošenje odluka i kreiranje javnih politika, ali ne daje nužno i potrebno stručno znanje koje bi trebalo biti u temelju tih javnih odluka i politika. Izgleda da to naši političari sve manje shvaćaju, jer se stječe dojam da se sve veći broj zakona i drugih propisa, strateških dokumenata i sličnih dokumenata donosi u uskom krugu vladajuće političke skupine, ne konzultirajući nikoga relevantnog tko o nekoj temi zna nešto više.
Kako bi onda političari trebali donositi važne odluke odnosno kreirati javne politike (public policies)? Samo na temelju činjenice da su pobijedili na izborima, pa mogu što hoće „jer su tako u mogućnosti“, što bi se kolokvijalno reklo, ili bi u tom procesu javnog odlučivanja ipak barem donekle trebalo uvažavati znanstvene i stručne argumente? Prestaje li na granici politike odgovornost čitavog društva za pojedine javne odluke i javne politike koje se pretaču u različite formalne dokumente? Treba li čekati sam izborni dan da se kaže svoj sud o nečemu ili je to moguće, poželjno i potrebno i u među-izbornom razdoblju?
Politika utemeljena na dokazima (evidence based policy) je koncept koji nastoji što je moguće više objektivizirati donošenje javnih odluka i kreiranje javnih politika ne bi li na taj način politiku riješio arbitrarnosti, pretjeranog ideologiziranja, mogućih zloupotreba i pogodovanja partikularnim interesima. Pristup politike temeljene na dokazima odnosi se na donošenje javnih politika i odluka na temelju pouzdanih, relevantnih i provjerenih znanstvenih činjenica i uvida. Ideja iza spomenutog koncepta je da se političke odluke trebaju temeljiti na informacijama i istraživanjima koja su prikupljena kroz objektivnu metodologiju, umjesto na mišljenjima, pretpostavkama ili ideološkim uvjerenjima. Zato je važno prikupiti i analizirati relevantne podatke i dokaze kako bi se utvrdilo koje politike i pripadajuće mjere su najučinkovitije u postizanju željenih ciljeva. To uključuje proučavanje postojećih studija o nekom problemu, prikupljanje i analizu podataka, evaluaciju programa ili intervencija te korištenje relevantnih metoda istraživanja kako bi se donijele informirane odluke. Kada se koristi pristup utemeljen na dokazima, političke odluke mogu biti transparentnije, pravednije i učinkovitije.
Pristup politike utemeljene na dokazima razvija se početkom 20. stoljeća prvenstveno u području javnog zdravstva i donošenja javno-zdravstvenih politika. S intenzivnim razvojem policy pristupa u javnoj upravi koji uzima maha u drugoj polovini 20. stoljeća, posebno u anglosaksonskim zemljama, pristup javnoj politici utemeljenoj na dokazima se sve više zagovara i u drugom upravnim resorima. Primjeri primjene ovog pristupa danas mogu uključivati donošenje politika u područjima javnog zdravlja, obrazovanja, socijalne skrbi, gospodarstva, ali i svih upravnih područja koja zahtijevaju informirane odluke, poput reforme javne uprave ili teritorijalnog (pre)ustroja. Umjesto da se javne odluke i politike temelje na pretpostavkama, osjećaju, intuiciji ili političkim interesima, ovaj pristup promiče korištenje znanstvenih i stručnih spoznaja kako bi se identificirale najbolje prakse i ponudile najučinkovitije strategije i rješenja.
Važno je napomenuti da ovako objektivizirano donošenje javnih politika nije uvijek jednostavan proces jer može postojati nedostatak relevantnih istraživanja ili nedovoljno jasnih rezultata. Također je važno uzeti u obzir kontekstualne faktore, poput političkih kalkulacija i otvorenosti političara za objektivizaciju javnih politika, ali i stručnost onih koji pripremaju prijedloge javnih odluka i politika.
Za realizaciju navedenog pristupa kreiranja javnih politika i odluka utemeljenih na dokazima potrebno je ispunjenje nekoliko skupina pretpostavki.
Prva skupina pretpostavki se tiče sfere politike i političara, koji prije svega, moraju shvatiti da legitimitet za donošenje odluka ne podrazumijeva ujedno i znanje za sam sadržaj tih odluka. Za kvalitetan sadržaj neke javne odluke odnosno javne politike nerijetko se potrebno osloniti na stručnu ekspertizu onih koji se nekim područjem duže i sustavnije bave. To mogu biti ljudi u upravi, profesionalni službenici koji prate određene upravne resore i čiji nazivi radnih mjesta, nota bene, u sebi sadrže riječ savjetnik (viši, niži, itd.), što implicira da im je temeljni posao da nekoga o nečemu savjetuju. Savjetuju političare odnosno dužnosnike, kako ih zove naš zakonodavac, o tome što bi trebao biti sadržaj neke javne odluke odnosno javne politike koja je u nadležnosti određenog upravnog tijela kojim rukovodi određeni ministar. Ali to mogu biti i ljudi izvan uprave, najčešće iz akademke zajednice, a ponekad i iz konzultantske zajednice, s time da u vezi potonjih valja jasno deklarirati potencijalni sukob interesa. Ljudi u akademskoj zajednici stručno prate mnoge upravne resore, proučavaju literaturu, komparativna iskustva i sami provode znanstvena istraživanja i projekte. Na temelju svega toga dolaze do spoznaja koje mogu biti i praktično iskoristive prilikom oblikovanja javnih politika i donošenja javnih odluka. Takve bi ljude valjalo angažirati i saslušati što imaju za reći o konkretnom području.
Tu dolazimo do druge skupine pretpostavki, a one se tiču samim upravnih službenika, i to onih najviših, koji su u neposrednom, svakodnevnom radnom kontaktu s političarima i koji bi ih trebali savjetovati. Uprava bi trebala biti profesionalna, depolitizirana i kapacitirana, tj. stručna za davanje relevantnih savjeta političkim donositeljima odluka. Od politizirane uprave, popunjene po „babi i stričevima“, stranačkim kadrovima i sličnim osobnim i rodbinskim vezama, ne može se očekivati kvalitetan, stručan i inovativan savjet. Niti ih pozvati na odgovornost za rezultate odnosno njihove izostanke. Jer takvi nisu u upravi zbog toga. Kvalitetan sadržaj iz kojeg mogu nastati kvalitetne javne odluke dolazi od obrazovane, stručne i depolitizirane uprave. A u takvoj upravi stranačka pripadnost ne dolazi u prvi plan.
Političari su kormilari društva i za uspjeh njihovih odluka i politika nerijetko je potrebno prihvaćanje od strane šireg kruga građana, a to prihvaćanje može doći jedino ako građani zaista vide da se odluke donose u javnom interesu, da im bude bolje i da buduće generacije žive u boljem, pravednijem i prosperitetnijem društvu. A to će biti moguće ako se javne odluke i politike donose na temelju dokaza, kvalitetne ekspertne podloge i stručnog znanja, a ne samo na temelju toga što su neki, eto, uspjeli sklopiti vladajuću većinu u nekom predstavničkom tijelu, pa mogu što hoće. To je samo forma koju valja ispuniti i sadržajem koji je legitimiran stručnim spoznajama da bi neko društvo bilo demokratsko.
Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.
