Vlakova se mi putnici, izuzmemo li ljude koji se bave teretnim prijevozom, logistikom i drugim zanimanjima u lancu opskrbe, vrlo rijetko sjetimo. Potaknuta entuzijazmom mog sina prema slaganju tračnica i pruga, pomislila sam kolika je šteta što putovanje vlakom unutar Lijepe naše razmatram samo kada se bliži prosinac, mjesec u kojem svake godine vlak Djeda Božićnjaka prometuje na relaciji Rijeka-Delnice kako bi mnoštvo mališana moglo doživjeti pravu božićnu avanturu.

Tema nove kolumne bit će spajanje naizgled nespojivih grana prava, ali i razbijanje ponekih predrasuda koje vladaju unutar struke. Ovo je jedna od rijetkih mojih malo osobnijih kolumni – na neki način to svaka jest samim time što njezin format uključuje osobno stajalište – ali pritom mislim na vlastita iskustva tijekom svog jedanaestogodišnjeg profesionalnog puta.

Plagijat, prema latinskoj riječi plagere = oteti, označava čin kopiranja ili prisvajanja tuđeg pisanog, umjetničkog ili drugog kreativnog rada kao svoj vlastiti, bilo djelomice ili u cijelosti, bez citiranja ili navođenja izvornog autora. Za razliku od krivotvorenja u kojemu je upitna autentičnost proizvoda i koje ulazi u kaznenopravnu sferu, s kojim problemom se često susreću poznati dizajneri ili izumitelji, u samoj srži čina plagiranja je etički i moralni element.

Značaj infrastrukture najbolje možemo spoznati već nakon jedne šetnje centrom grada. Sve je raskopano, na snazi je privremena regulacija prometa, a parkirnih mjesta nema ni za lijek. Ovo je samo jedan od svakodnevnih primjera s kojim se baš svatko može poistovjetiti.

Oduvijek volim glazbu kao umjetnički izričaj, osobito kad je nepretenciozna i kad ima sposobnost kroz dobar ritam i emociju prenijeti dublju društvenu poruku. To je ove godine uspjelo mladom istarskom glazbeniku Marku Purišiću, do sada nepoznatom široj javnosti (iako se bavi glazbom već 13 godina), umjetničkog imena Baby Lasagna.

Sloboda izražavanja izvlači iz zone komfora, omogućuje dijalog, gradi međusobno razumijevanje te povećava javno znanje. Kada smo u mogućnosti slobodno razmjenjivati ideje i informacije, naše znanje raste, horizonti se šire te se sprječava unificiranost mišljenja. Sloboda izražavanja nam također omogućuje preispitivati vlade i autoritete kako bi oni snosili odgovornost. Propitivanje i raspravljanje je zdravo – vodi pravednijem i stabilnijem društvu.

Drugostupanjsko (žalbeno) javnopravno tijelo ne bi trebalo svesti samo na administriranje, a niti je ono zamišljeno da svojim postojanjem ispuni formu i zahtjeve iz čl. 105. – 122. Zakona o općem upravnom postupku u pogledu prava stranke na redoviti pravni lijek. Poslužit ću se metaforom mosta, jedne od omiljenih igračaka mog uskoro četverogodišnjaka koja mu pruža nebrojene mogućnosti za igru i povezivanje prometnica. Žalbeno tijelo unutar državne uprave trebalo bi biti most između građana-stranaka i sudova, instanca koja otklanja uočene nedostatke u provedenom upravnom postupku pred nadležnim tijelom prvog stupnja kako predmeti, u idealnom slučaju, ne bi niti dospjeli na ionako preopterećene sudove.

U ovoj kolumni bavit ću se sukobom između individue i kolektiva, privatnog i javnog interesa, zaštite prava pojedinca i ostvarivanja zajedničke dobrobiti. Na koji način se taj sukob manifestira kada se radi o materijalnoj imovini – u upravnom postupku izvlaštenja nekretnina, a kako kod nematerijalne imovine koja se štiti pravima industrijskog vlasništva (patent, industrijski dizajn, žig i dr.) ili autorskim pravima kao specifičnom kategorijom prava intelektualnog vlasništva koja ne zahtijeva nikakav postupak registracije?